Naša strana hrana

Svima nam je mrsko razočarati one koje volimo, ali dogodilo se i to - vidio sam tugu u očima svoje supruge. Ispočetka su blistale optimizmom, da bi se potom pretvorile u prazne kugle, lišene svake nade. Spustio sam glavu. 'Žao mi je', rekao sam. 'Ovo nije meksička hrana'. 


Nekoć (tri-četiri godine unatrag), kad biste pitali stranca u Hrvatskoj što mu najviše nedostaje iz majčice domovine, odgovor bi vjerojatno bio: bogatiji izbor hrane. To je jedna od rijetkih stvari koje u Americi (Britaniji i Kanadi) rade kako treba. Mi imamo razne vrste hrane, odsvagdje.


Tajlandska, vijetnamska, kineska, japanska, indijska, meksička, brazilska, libanonska i grčka hrana na pladnjevima su gotovo svih velikih i srednje velikih američkih gradova. U Oklahomi smo živjeli u gradu s 35 tisuća ljudi; imao je dva tajlandska i četiri kineska restorana, plus libanonski koji je ubrzo zatvoren zbog kršenja zdravstvenih standarda. A meksički restorani? Pa skoro svaka zalogajnica u Oklakomi na neki je način meksički restoran.


Dakle, kad sam prvi put posjetio Zagreb, moja brižna supruga jako je željela da hrana u 'meksičkom' restoranu bude meksička hrana. Mislim da se nadala da bi to pomoglo kako bih se se u Hrvatskoj osjećao više kao doma. Avaj, nije bilo tako. Ne sjećam se što sam naručio, ali okus me podsjetio na najgora jela moje bake: bezukusno, nešto iz pećnice, s previše... majoneze? Nisam čak ni siguran kakav je bio umak. Izostali su začini koji imaju okus strasti upijene u sve nacionalne kuhinje 'južno od granice'.


Kad god biste prošli pokraj nekog od nekolicine kineskih restorana u Zagrebu, taj se uvijek činio praznim, gotovo sablasnim. Nikad nisam mogao reći je li bio otvoren ili je upravo zatvorio, poput izloga neke nedavno ugašene djelatnosti s golim lutkama na stalku, prekrivenima tek prašinom. Bio sam previše uplašen da bih tamo okusio nešto, bojeći se da je restoran prazan zbog nečeg veoma konkretnog, nekog užasnog i općepoznatog razloga, kojeg jedino ja nisam bio svjestan. Tako sam i dalje živio u Hrvatskoj, ne probavši nikad ovdašnju kinesku kuhinju.


Tek nedavno, u jednom zagrebačkom predgrađu, jeo sam u kineskom restoranu, prepunom... LJUDI! Svi su jeli! Stvari su se, očito, počele mijenjati. Zagrebačku gastronomsku scenu premrežila je nova, rastuća raznolikost. Sad možete dobiti slasni Pad Thai ili turski Durum po razumnoj cijeni u centru grada. Sushi, također!


Ne mogu objasniti zašto se to dogodilo. Nije u pitanju promjena pravila ili procedure. Razgovarao sam s vlasnicima nekih od tih novih restorančića i svi odreda ispričali su da je birokratski proces u startu bio mukotrpan. Možda je jednostavno došlo do pomaka u hrvatskom apetitu, što je otvorilo novi prostor za opstanak. A možda se jednostavno dogodio uspjeh nečeg različitog.


_________________________________________


Poslušajte moj radijski prilog o novim restorančićima u centru Zagreba. Prilog će biti emitiran u subotu 18. listopada u HRT-ovom Weekend Magazinu Glasa Hrvatske nakon Croatia Today u 18.15 CET

                                                                         * * *


Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.