Sve je sa svime povezano

Ne znam jeste li nekad razgovarali s diplomatima koji, iako su vas tek upoznali, žele stvoriti neku atmosferu međusobne bliskosti koju grade na tomu što govore nešto što navodno ne bi smjeli. Bliskosti od koje kao novinar nemate ništa i koja je lažna. Naravno da vam je čudno kad vam netko ponavlja nekoliko puta da je iskren i otvoren s vama. Tako mi je jednom jedan britanski diplomat umjesto odgovora na to koliko su britanska ulaganja otvorila radnih mjesta u Hrvatskoj otvoreno ponudio svoj broj mobitela.

Iako sam bio malo eutaniziran umorom od nošenja kamere i tronožnog stativa po cijelome Berlinu te čašom odličnog bijelog pitkog vina bilo mi je teško neki dan slušati predavanje jednog njemačkog dužnosnika u restoranu njemačkog ministarstva vanjskih poslova (koje je znakovito smješteno u zgradu njemačke Carske banke iz 1903., zgradu koja je bila i središte Komunističke partije istočne Njemačke demokratske republike gdje su drugovi izglasali ujedinjenje 1989.). Predavanje, koje je najavljeno kao razgovor, o tomu kako Njemačka nije izgubila na međunarodnom ugledu predvodnice uvođenja zelene energije iz vjetroelektrana, solarnih elektrana, proizvodnje bioplina iz stočnog gnoja i kukuruza. U čemu je problem? U tomu da klimatski štetne emisije ugljičnog-dioksida njemačke „lokomotive“ europskog razvoja unatoč stalnog porasta udjela obnovljivih izvora energije i dalje rastu zbog velikog udjela domaćeg smeđeg ugljena u proizvodnji energije. Pa Njemačka ne može soliti pamet drugima.

Budući da je energetika jedna globalna prostitucija Evropa je preplavljena jeftinim američkim ugljenom jer je u SAD-u sada hit plin dobiven iz glinovitih škriljevaca, takozvanim nekonvencionalnim metodama bušenja u kojima se taj energent prikuplja bušotinama koje nisu jako duboke već položene horizontalno. Usto domaći je njemački smeđi ugljen jeftin pa se najavljuje otvaranje novih površinskih rudnika. Energetski koncerni polako prihvaćaju da će se ipak nuklearke zatvoriti u Njemačkoj do 2022. No veoma skupim tužbama za tromjesečna zatvaranja nekoliko nuklearki nakon Fukushime daju signale državi kako će skupo prodati svoje skalpove. „Netko mora platiti to što naše nuklearke i elektrane na plin rade sve manje a vjetroelektrane imaju prvenstvo prilikom prodaje svoje energije“, zavapio mi je predstavnik E.on-a, jednog od 4 energetska njemačke giganta.

No neće platiti samo njemački građani (više) i industrija (manje) preko računa za struju i proračuna trocifrene milijunske naknade velikim koncernima za isključenje prljavih tehnologija. Iako njemački diplomati kao i predstavnici ministarstva ekonomije neće reći kako njemački energetski model trebaju prihvatiti i zemlje poput Hrvatske stječe se dojam da očekuju da druge zemlje shvate kako je to dobro i za njih. Naravno, tko ne bi poželio 100% zelenu energiju bez skupih nuklearki (Cameron žica u Briselu dozvolu za državno subvencioniranje nove britanske nuklearke vrijedne 19 milijardi eura) ili slobodu od američkog ugljena i žive koju rigaju termoelektrane na ćumur? No u čemu je pritom razlika Njemačke i Hrvatske? Ne samo u tomu da tamo postoji politički konsenzus oko prelaska na zelenu energiju iz vlastitih izvora i jasno provjerljive strategije i akcijski planovi za ostvarenje tog cilja. „Kod nas nema hrvatskih banaka koje bi zaradile na kreditima na gradnji vjetroelektrana, nema dovoljno osviještenih i bogatih građana koji bi htjeli ulagati u zelene energetske projekte kroz energetske zadruge s povratom kapitala od 10 godina, nema industrije koja bi tu opremu proizvela i otvorila radna mjesta ili bar nije konkurentna njemačkoj koja proizvodi tisuće vjetroturbina godišnje i ima niske kamate svoje izvozne banke…dakle nema široke baze korisnika ekonomske dobrobiti tog prelaska na zelenu energiju…“rekao sam njemačkom diplomatu. No on mi je iznerviran konačno iskreno rekao: „Mi ni ne krijemo da želimo prodati našu opremu!“  

Razgovor je prešao na višu razinu iritantnosti kad se otvorila tema Ukrajine. Iako njemački mediji pokušavaju uvjeriti javnost kako Rusija strašno pati zbog evropskih sankcija dolazi zima koja, ako potraje, može dovesti do nestašica plina u Njemačkoj. A trećinu njemačkih podzemnih spremnika plina posjeduje ruski Gazprom a na njegovoj je pipi carska ruka Vljadimira Vljadimiroviča. Tako je i njemački diplomat crno-bijelom tehnikom pokušao oslikati mojoj grupi novinara i energetskih nenjemačkih stručnjaka kako je u Ukrajini na djelu terorizam i da Njemačka ne može tolerirati nedemokratske secesioniste. „Znači li to da je stav Ministarstva da Ukrajina treba biti članica NATO saveza?“, upitao sam dužnosnika. „To nije na rasporedu današnjeg ručka“, odgovorio je striček. „Zar to nije povezano s plinom?“ „Sve je sa svime povezano!“