Nisam špijun

Jedne listopadske večeri moja punica naglo se uozbiljila. Nagnula se prema meni i potiho me upitala jesam li špijun.

Znala me je to i ranije pitati, u šali, no ovog puta činilo se da misli ozbiljno. Možda zato što nam je u posjetu bila rođakinja iz Njemačke. Tišina je ispunila sobu dok su obje zabrinuto čekale moj odgovor. Šutio sam neko vrijeme, a potom su mi se usta razvukla u osmijeh. Prasnuo sam u smijeh. Kako bih to ja, molim vas, mogao biti špijun?, upitao sam ih. U nevjerici su razmijenile poglede i podignule obrve, sugerirajući nešto sasvim suprotno: Kako ti ne bi mogao biti špijun? Punica je rekla: Ali ti si Amerikanac.

                                             


Dvostruki zet

Jesu li svi Amerikanci špijuni? Ne. Ponekad, međutim, imam osjećaj da mnogi Hrvati sumnjiče svakog stranca za upletenost u špijunažu. Amerikanac, Britanac, Nijemac - iza svakog od nas skriva se zapetljana mreža nekakve grandiozne zavjere protiv Hrvatske, u koju su uključene velike američke korporacije, engleska kraljica, Angela Merkel i vjerojatno pokoji Rothschild. Ako izrazim skepsu po pitanju takve zavjere, onda sam ili naivan ili je to samo još jedan dokaz da sam dio urote.

Elvis je živ

Postoje li u SAD-u teorije zavjere? O da, ali se obično vežu uz sasvim izvanredne pojave poput ljudi guštera, izvanzemaljaca, Elvisa, JFK-ja i Obamine vjerske pripadnosti. Rijetko se rađa sumnja da je među zavjerenicima netko koga osobno poznajemo. To jednostavno nismo mi, to su nekakvi oni, negdje drugdje. Nikad mi nije palo na pamet da među mojim prijateljima ili članovima obitelji čuči špijun.

Zašto želimo vjerovati

Psiholozi su otkrili da ljudi skloniji teorijama zavjere imaju ciničniji pogled na svijet, osjećaju se bespomoćnima i nemaju moć utjecaja u vlastitom okruženju. Ehm... To bi se zapravo odnosilo na svakog tko se ikad morao nositi s hrvatskom birokracijom, u bilo kojem svojstvu. Bitka s neprobojnom birokracijom hladan je sastojak ovdašnje svakodnevice. Dodajte tome uvjerenje da je veza jedini način da išta u životu postignete i Hrvatska postaje prvorazredno tlo za cvjetanje teorija zavjere.

U međuvremenu…

Problem je u tome što je ovakvo stanje samoperpetuirajuće. Uvjereni smo da je Hrvatska u problemima zbog neke šire zavjere na koju ne možemo utjecati, pa se problemi niti ne rješavaju. Kao da se krivica za gospodarstvo i aktualno stanje bilo čega u ovoj zemlji svaljuje na Ameriku, Britaniju, Njemačku, Srbiju, komunizam ili kapitalizam. Argumentacija za takve optužbe je slabašna, dokaza nema. Nevolja je u tome što takve spekulacije odvraćaju pažnju od stvarnih i često složenih uzroka problema, svodeći ih na veoma jednostavna i ridikulozna objašnjenja. Kad bi se, umjesto toga, fokusirali na sebe i vlastitu krivnju za ono što se događa oko nas, tada bismo možda bili kadriji popraviti situaciju. Ili bismo, barem, od onih koji su uistinu odgovorni tražili da podnesu sve račune.

Ili...

A onda opet, možda je sve to pogrešno. Možda nije bespomoćnost ta koja daje krila sumnjičavosti, već su to naše predodžbe o vlastitom značaju. One listopadske večeri, rekao sam punici: Znaš, da sam ja špijun, to bi značilo da je CIA stvarno zainteresirana za tebe, jer najveći dio vremena ovdje provodim s tobom! Pogledala me. Ozbiljnost joj je krasila lice. Podignula je kažiprst i rekla: A zašto ih ne bi ja zanimala? Ja puno toga znam!

                                                                          * * *


Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.