Tmurno nam se piše

Sjećate li se kada ste posljednji put vidjeli Sunce? Meni se čini da je to bilo još u kolovozu. Manjak sunčevih zraka na moje raspoloženje djeluje baš kao i ovi gusti oblaci iz kojih neprestano liju kišne kapi - sve je tmurno.

Klima nam se mijenja. I to, očito, radikalno. Gotovo da nismo ni osjetili pravo ljeto u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj. Prebrzo nam je prošlo ljeto, a još brže došla jesen. Lišće se već gomila na tlu kao da smo u listopadu. Veliki park pokraj moga stana više je nalik na plitko jezero, jer zemlja više ne može upijati toliku količinu vode. Moj pas zbunjeno bulji u potočić pokraj parka po kojemu svakodnevno hoda, sada njime  teče pet puta više vode nego inače.

Netipična godina

Ni prave zime gotovo da nije bilo. Nekoliko puta pao je snijeg u jako velikim količinama, ali brzo smo na to zaboravili kad je ožujak donio natprosječno tople dane, da bismo nakon toga rijetko kad mogli skinuti sa sebe duge rukave.

Sredinom kolovoza noću smo u Zagrebu imali oko 10 Celzijevih stupnjeva. S druge strane telefonske linije kukaju moji iz Buenos Airesa kako se prže na 30 stupnjeva - kad je običajna temperatura za to doba godine oko 15 stupnjeva. Sve se i tamo poremetilo.

A sad usred rujna, kad gledam vremensku prognozu na kraju vijesti, ne mogu se oteti dojmu da se meteorolozi ispričavaju što nam stalno donose loše vijesti. Ali moram priznati da sam zahvaljujući kiši usavršila neobičnu vještinu - izbjegavanje iskapanja oka od tuđih kišobrana prilikom ulaska i izlaska iz tramvaja.

Nenormalno ponašanje

Imam osjećaj da vodostaj raste i u ljudskim glavama. Neke osobe pri ulasku i izlasku iz javnog prijevoza izgledaju kao da se zapravo nalaze u transu. Prođu preko drugih gurajući sve pred sobom. Na ulazu, da bi se dočepali praznog sjedala - ok, to mogu razumjeti, a na izlazu - zapravo nemam pojma zašto se guraju na izlazu. Valjda su se taman sjetili da nisu ugasili vatru ispod lonca u kojem kuhaju juhu.

Najjači su mi oni koji nisu ni izašli iz tramvaja i već otvaraju kišobrane, kao da će im par kapi kiše rastopiti  pamet. Onda svi oko te nemarne osobe vježbamo reflekse čuvanja očiju u glavi - blago mojim visokim suputnicima kojima ti vrhovi kišobrana samo škakljaju prsa.

Neobuzdana klima

Gledam kako se hrvatski građani uz vojsku, vatrogasce i policiju bore protiv rijeka u kojima bismo se trebali još kupati da je normalno vrijeme. Nadam se da se neće nikada više ponoviti scenariji Gunje koja se još uvijek, nakon četiri mjeseca, jedva oporavlja od strašnih poplava. Tako se jednako još samo mogu nadati da će ta silna vlaga doći do mozga našim političarima - neka shvate da ovakve nabujale rijeke postaju uobičajene i da su prijeko potrebni radovi na infrastrukturi kako bi se izbjegle poplave.

Borba protiv ili za prirodu?

Obilne kiše, podrhtavanje tla, iznad i ispod prosječne temperature - kažu ekolozi da je Zemlja počela naplaćivati tisućljetni nemar čovječanstva prema prirodi. Navodno, nema nam spasa - nema druge nego se naviknuti na to da će neuobičajeno postati običajno. Indijanski poglavica Seattle sada nam se sigurno smije, jer je još 1854. upozoravao: Učite vašu djecu kao što mi činimo s našom, da je Zemlja naša majka. Sve što snađe Zemlju, snaći će i sinove Zemlje. Ako čovjek pljune na tlo, pljuje na samoga sebe. A mi na to tlo pljujemo već stoljećima.

*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-

Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.