Smiješak, molim

Mogu proći mjeseci a da ne taknem svoj fotoaparat. A ako u svakodnevnici dođem do nečega “vrijednoga za ovjekovječiti”, mobitel mi je i tako uvijek pri ruci. Ali kad sam na putu, fotoaparat djeluje poput produžetka moga tijela.


Oduvijek volim fotografirati, onako, za sebe. Volim imati neke trajnije uspomene iz novih mjesta koje posjećujem. Ponekad mi je inspiracija na visini, pa samu sebe ugodno iznenadim uratkom. Moram priznati da mi nedostaje ono nekadašnje iščekivanje “kako su ispale fotografije” kad bih film odnijela na razvijanje.


Prokletstvo digitalizacije


Sad škljocamo i odmah znamo jesmo li uspjeli nismo. Tako je moj neslavni prosjek fotografija na zadnjem putovanju oko 130 dnevno, što znači da nakon 14 dana putovanja imam nekih 1800 fotografija koje čekaju ozbiljno čišćenje i dalju obradu. Vjerojatno će završiti u nekom digitalnom albumu koji ću podjeliti samo s odabranima.


Do 2005. godine sam razvijene fotografije brižno pohranjivala u prave albume koje čuvam kao suho zlato. Sad imam hrpu “fileova” pohranjenih na vanjskome hard disku po kojima rijetko kopam u potrazi za lijepim uspomenama. Iako si uvijek kažem da ću ih ove godine isprintati, taj dan nikako da stigne.


Mreže su krcate smeća


Na društvenim mrežama stvarno se čovjek može nagledati svakakvih fotografija. Primjerice, na Facebook se dnevno “diže” oko 350 milijuna fotografija. Moram priznati da sam morala blokirati hrpu osoba koje ne znaju za granice što se fotografije tiče. Ima onih koji svaki obrok slikaju pa odmah postaju svoj dnevni meni, onih koji dijele svaku novu pozu svoje mačke, da ne kažem koliko mi “selfiji” idu na jetra.


Svatko ima pravo slikati što god želi i umije, pa tako i radi. Najbizarnije su mi one osobe iz “jet seta” koje su se fotografirale u nekim kompromitirajućim situacijama ili pozama, a onda dignu frku kad te iste fotografije dođu u javnost. Pa valjda svatko sa zdravim razumom zna da ono što ne želi da bude javno, neće podjeliti ili pohraniti na Internetu.


Zdravi “selfie”


Iako psihijatri već upozoravaju da fotografiranje samoga sebe, kad izmakne kontroli, može postati ozbiljan mentalni poremećaj, mislim da “selfie” nekad može biti poseban i vrijedan dijeljenja. Tako je predsjednik Meksika Enrique Peña Nieto postao majstor digitalnih autoportreta. Do te mjere da se mobitelom često slika s građanima, a na službenim predsjedničkim mrežnim stranicama postoji kategorija naslovljena “Moja slika s predsjednikom”, gdje građani mogu podjeliti ili spustiti svoju fotografiju s “el presidenteom”.


Tim neobičnim pristupom Peña Nieto je postao nekako “humaniji”. Prilagodio se novom dobu i pronašao alternativni način komunikacije s građanima. Ispada da je “selfie” s poznatom osobom zamijenio ono što je nekada bila slika s autogramom.


*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-


Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.