Jadranskom jonskom auto(m i )cestom

Dok se u Berlinu prošli četvrtak na prvoj Konferenciji o Zapadnom Balkanu govorilo o izgradnji Jadransko-jonske autoceste, vozila sam se prema jugu Albanije. Na ruti od oko 1.400 kilometara od Zagreba do najjužnijeg albanskog grada Butrinta shvatila sam koliko je takva cesta neophodna.

Iz Zagreba sam krenula autocestom. Vožnja na dionici od 483 kilometra do naplatnih kućica Karamatići je čista milina. Ali poteškoće počinju već od Ploča. Do graničnog prijelaza Karasovići s Crnom Gorom ima 140 km, odnosno gotovo tri sata vožnje zavojitom i prilično prometnom cestom koja prolazi kroz naselja, automobili se naglo uključuju ili skreću s nje. Tada sam se sjetila neostvarenog projekta Pelješkoga mosta koji bi djelomično olakšao promet.

Isprekidani Hrvatski jug

Tu se uglavnom viđaju strane registracije i rent a car s daruvarskim pločicama. Prolazi se kroz uzak pojas teritorija Bosne i Hercegovine. Neum je pretrpan betonskim ruglima, prepun autobusa i svih vrsta vozila. Uglavnom, kaotično. Potom promet u Hrvatskoj postaje još gušći, a strani vozači, u želji da se s ceste što više nagledaju Dubrovnika, voze pomalo dekoncentrirano.

Gužva traje sve do Čilipa, gdje se nalazi aerodrom, a onda dalje prema Crnoj Gori promet teče bez problema. Na graničnom prijelazu relativno se dugo čeka. Čim prijeđete crnogorsku granicu, na cesti vrijede drukčija pravila - svatko se zaustavlja gdje mu paše, žmigavce  baš i ne koriste, voze sporo.

Boka Kotorska - čudo prirode

Na sjeveru Crne Gore već se spuštala noć, pa je valjalo pronaći prikladan kamping. Informacije koje sam bila pronašla na Internetu prije puta nisu bile od veće pomoći jer su ondje putokazi sve rjeđi. Napokon smo pronašli kamping uz more u Bijeloj, nedaleko do Herceg Novog i odatle odlazili na razgledavanje impresivne Boke Kotorske.

Što južnije - kaotičnije

Što južnije, ceste su zavojitije, a promet gušći. Pred svakim većim gradom nastaju goleme gužve, pogotovo kod Bara. Već me pomalo počinje hvatati strah od toga što me čeka u Albaniji. Za prevaliti nešto manje od 100 km od Bijele do Ulcinja - ne računajući usputna stajanja i razgledavanja - trebalo je gotovo tri sata solidne vožnje. Ali kad napokon stignete u kamp usred borove šume i pokraj beskrajno dugačke piješčane plaže, ubrzo zaboravite sve muke putovanja.

Nakon dva dana odmora na plaži vrijeme je krenuti dalje, južnije, put Albanije. Pred samom granicon preispitujem svoju odluku. Vožnja crnogorskim jugom, gdje su sveprisutni automobili s Kosova, prilično je kaotična. Što me tek čeka u Albaniji, pitam se. Znatiželja je ipak jača. Nakon polusatnog čekanja na granici, propuštaju nas bez ikakve kontrole dokumenata.

Albanske autoceste

Iz Ulcinja sam se uputila u Dhermi - jer je riječ o “samo” 275 km. Ali koje treba prevaliti. Ponekad je bolje ne znati unaprijed što vas očekuje, jer da sam znala, nisam sigurna da bih se odvažila u jednom danu odvoziti tu rutu. Osjetila sam olakšanje vidjevši znak za autocestu. A kad ono, nije to ni nalik na naše autoceste. Vozila ulijeću i izlijeću naglo i bez prethodnog upozorenja.

Na sreću imaju dvije trake u svakom smjeru, pa se uvijek nekako izbjegnu sudari. Vozači iz suprotnog smjera naglo se zaustave i uključe ispred vas, u vašu traku. Na početku vrlo šokantno za vozače nenavikle na albanske ceste. Svatko vozi po svome, da i ne spominjem kružne tokove koji se nalaze na ulazu u gradove - ti ljudi uopće ne znaju što je prednost u prometu. Vrijedi zakon snage i hrabrosti,  ništa od sigurnosti u vožnji.

Nekulturna vožnja

Nakon 6-7 sati stižemo u Vlore, glavni turistički centar Albanije, ali naš kamp je na plaži pokraj mjestašca Dherme, pa treba nastaviti dalje. Na karti se ne čini daleko pa bez razmišljanja krećemo dalje. No odmah nakon Vlorea počinje gadan uspon, penjanje planinom kojoj se ne nazire kraj. Opet sva sreća da ne znate što vas čeka pa hrabro vozite dalje i mislite kako će toj muci uskoro doći kraj.

Uspon je takav da automobili lako prokuhaju, a prilog tome govori hrpa automobila pokraj ceste s dignitom haubom. Kad jednom dođe kraj nevejrojatnom usponu koji podsjeća na alpske dionice, počinje još gore spuštanje – serpentine su toliko oštro zavojite da se čovjeku ledi krv u žilama. Ali predivan pogled ublažava stresnu vožnji koju pogoršavaju nesavjesni vozači s hiper-luksuznim automobilima kakve viđamo češće nego na hrvatskim cestama.

Brzinska autoškola

Nema druge nego voziti po njihovom. Uz nedisciplinirane vozače, valja obratiti pozornost i na pješake koji bezbrižno šeću cestom kao da su u svojem dnevnom boravku. Krave, konji i koze često stoje na putu, kao da prate promet. Na povratku iz Butrinta upravo čujem na radiju nešto o Balkanu, Hrvatskoj, “Merkelici”, pa prvom prilikom idem provjeriti na netu o čemu je riječ.

Čitam da je Brisel zainteresiran za Jadransko-jonsku autocestu. Iako se dvadesetak godina  priča o toj prometnici, izgleda da je sada Europska unija spremna djelomično sufinancirati cestu koja bi povezala Italiju, Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru te Albaniju. S osmjehom na licu buljim u Jonsko more i mislim kako bi prekrasne plaže južne Albanije tako postale pristupačnije. Ali bi s druge strane putnici ostali uskraćeni za živopisne albanske ceste.

*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-


Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.