Ovrha djeteta

Ovih dana je stalno kod mene privatna kamera mojeg vrijednog kolege Davora Ercega jer sam u stanju stalne pripravnosti. Čekam poziv s jedne zagrebačke prigradske adrese na kojoj bi se ovaj tjedan (ili zbog godišnjih odmora i mojeg interesa za taj slučaj nešto kasnije) trebala odigrati mučna ovrha djeteta.
Nakon rastave roditelja prije nekoliko godina i dogovora koje će dijete živjeti kod kojeg roditelja sukobi su pojačani prošle godine zbog ometanja viđanja djeteta koje je ostalo kod majke, a vrlo vjerojatno i ne samo zbog toga. To nije bio prvi problem jer se još prije pet godina jedno od djece pokušalo ubiti zbog čega su već tada bili na tretmanu u Centru za socijalnu skrb. Centar za socijalnu skrb upozorio je roditelje da djecu neprimjereno izlažu pritisku. No ni nakon 5 godina država nije uspjela taj pritisak smanjiti, naprotiv.

Prošle je godine nakon ljetnih praznika otac obavijestio Centar za socijalnu skrb kako se njegovo dijete koje inače živi kod majke nakon provedenih praznika kod oca odbija vratiti majci te da je pred Općinskim sudom pokrenuo postupak da se dijete povjeri njemu na čuvanje i odgoj. No dijete nije krenulo u školu jer majka nije htjela dati suglasnost da nastavi školovanje u drugoj školi u blizini očevog prebivališta. Krajem prošle godine policija je dva puta a kasnije još jedanput pokušala vratiti dijete majci no to su bile neuspješne ovrhe. Navodno je bilo riječ o šest policajaca, specijalaca, koji su pokušali ovršiti dijete u ranim jutarnjim satima pa sad otac očekuje da će se i sljedeća ovrha dogoditi ujutro.

U nalazu i mišljenju Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba od početka ove godine navedeno je kako roditelji djece otežano sagledavaju i zanemaruju razvojne i emocionalne potrebe djeteta, te je dijagnosticirano zanemarivanje od strane oba roditelja i emocionalno zlostavljanje od strane oba roditelja.

Zaključak je kako je potrebno sagledati dugoročne najbolje interese djeteta te kako je šteta koju dječak trpi zbog izloženosti emocionalnom zlostavljanju roditelja uslijed njihovog visoko-konfliktnog odnosa veća od štete koju trenutno trpi zbog nepohađanja nastave.
Temeljem navedenog Centar je sudu u veljači ove godine dao dopunu mišljenja da je u najboljem interesu djeteta, s obzirom da su roditelji emocionalni zlostavljači djeteta i da su oboje kazneno prijavljeni zbog povrede prava djeteta, da se dijete  povjeri na čuvanje drugoj osobi ili ustanovi i da se uključi u tretman Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. Tako, prema mišljenju stručnjaka, niti jedan roditelj ne bi imao odluku da je dijete povjereno njemu i ne bi djetetom mogli manipulirati.

Upitao sam Ministarstvo obrazovanja koliko djece sposobne za školu ne ide u školu ali nisu mi odgovorili već samo podsjetili kako je „roditelj učenika dužan upisati dijete u osnovnu školu te se brinuti o redovitom pohađanju obveznog dijela programa“. Kažu kako je Ministarstvo upoznato s konkretnim slučajem  kao i s činjenicom da je škola, u koju je dijete išlo do prošle godine, postupila u skladu sa zakonom. O cijelom slučaju nepohađanju nastave je obaviješten nadležni Centar za socijalnu skrb.

U Ministarstvu socijalne politike i mladih su me pitali zašto se bavim tim slučajem i znam li kako je riječ o izrazito manipulativnim roditeljima: Sustav bi u ovom slučaju možda bio uspješniji da je djelovao represivnije (na primjer kod tri neuspješne ovrhe djeteta), no takvi postupci su vrlo delikatni i kad je u pitanju ovrha nekog predmeta ili stana, a kamoli kad je u pitanju živo biće.“ Cijelo svoje priopćenje nisu htjeli potpisati već mole da kao izvor informacija koristim "kabinet ministrice". Podsjetilo me to na korporacijske odnose s javnošću kada velike kompanije šalju svoja anonimna pisana priopćenja puna fraza jer ne žele davati snimljene izjave i uopće ne žele da ih se spominje u negativnom kontekstu. S druge strane upozoravaju me kolege da ne čačkam po tomu jer bi se mogao nekomu zamjeriti. Kako da radim novinarski posao a da se ne zamjeram? To bi značilo da pokušam zaboraviti jedno dijete koje se pokušalo ubiti i drugo koje se ovih dana često zaključava u svojoj sobi jer nije htjelo ići u dom za zlostavljanu djecu. A to ne mogu bez obzira što je dijete nepovratno emocionalno uništeno. Jedan stručnjak, koji ne može komentirati ovaj slučaj javno misli kako je predugo trajala manipulacija roditelja a djetetu sustav nije pružio šansu. Premda je bilo jasno već u početku da su roditelji pretvrdi da bi popustili. Isti mi je stručnjak rekao kako od naloga za vještačenje do odluke suda s kime će živjeti dijete u Hrvatskoj protekne u pravilu više od godinu dana a od razvoda do te odluke 4-5 godina. U interesu djeteta bi bilo da se to dogodi za tri do najviše pet mjeseci…

U Hrvatskoj je s druge strane veoma teško izgubiti roditeljsko pravo. Znam to još dok sam prije desetak godina bio na snimanju u jednom domu za nezbrinutu djecu gdje me je ravnateljica upozorila kako majke ostavljene djece znaju koliko točno može proteći da se one jave na telefon u dom i pitaju kako je njihovo dijete ili da donesu jednu dudu a da ne izgube roditeljsko pravo. Danas je navodno kontakt tih majki i posvojitelja potpuno spriječen zbog sprečavanja ucjenjivanja. U prostorijama gdje su tek prohodala djeca požrtvovna teta koja se dobro brine za njih desetak nema vremena svako od njih uzeti u krilo i pomaziti. Bar ne onoliko koliko djeca trebaju. Stoga se neformalno preporuča posvajanje male djece jer nekoliko godina u domu u njima stvara emocionalne praznine. Djeca pružaju ruke prema kameri i svim strancima koji uđu u tu prostoriju dok s druge strane mnogi roditelji ne mogu imati djecu i godinama ne uspijevaju ih posvojiti. Osim ako se ne radi o jednoj hrvatskoj političarki koja je to uspjela iako je samohrana majka. Znam to je kliše kao i to da pravde i smisla u životu nema, samo ih mi pokušavamo u njemu vidjeti da bi nam bilo lakše.

Kada bi patnja nevine djece uistinu bila smislena i opravdana grijesima njihovih roditelja onda mislim da ljudskog roda više ne bi niti bilo.