Crolimpijada pred vratima


Ima jedna sjajna stvar s putovanjima ili životom u inozemstvu – daju vam mogućnost vidjeti ono što u vašoj domovini nikad ne biste mogli.  U Hrvatskoj to uključuje prekrasnu morsku obalu, starine, motocikle koji redovito voze po pločniku i sportove za koje nikad nisam ni znao da postoje. 


U Hrvatsku sam prvi put doputovao 2007., za vrijeme Svjetskog prvenstva u rukometu. I tada je Hrvatska dospjela u četvrtfinale. Ništa vas ne može nagnati da se osjećate toliko neprilično, kao kad ste u državi opsjednutoj igrom za koju do jučer niste ni znali da postoji. Svi viču ovako: TOOOOOOOOO! A vi: ŠTOOO?

Rukomet je također veoma popularan i u ostatku svijeta. Ponekad biti Amerikanac znači da po nečemu odskačete od ostalih. Kao da ste onaj lik na tulumu kojem se ne sviđa muzika pa traži da se zvuk stiša. Pokazalo se, međutim, da SAD ima rukometnu momčad! To sam upravo sad doznao na Wikipediji. No, čitatelji te stranice upozoravaju se da dotični zapis prate 'višestruka otvorena pitanja' i da se u članku ne citira niti jedan izvor. U svakom slučaju, rukomet je samo još jedan primjer američke izuzetnosti. Izuzetni kakvi jesmo, mi u tome - nismo.  

Boćanje tj. balote

Na istom putovanju u Hrvatsku, otkrio sam nešto što u Americi zovu 'bocce ball', a što moja punica zove balote. Mislim da bi bolji naziv mogao biti: starija-ekipa-visi-i-pije-u-predvečerje-ball. Gledao sam tu igru u nekoliko navrata u Splitu i još uvijek nemam pojma kako se igra. 

Ono što zbilja volim gledati su interakcije između igrača i gledatelja. Taj omjer, usput budi rečeno, otprilike iznosi 1:10. Volim gledati tu strastvenu podršku, rasprave, razočaranje kad netko izgubi (još uvijek zapravo ne znam ni kako se to radi) i slavlje kad netko pobijedi. Ukoliko uspijem dočekati starost u Hrvatskoj, cilj mi je biti među tom starijom gospodom u Dalmaciji koja stoje oko terena za balote, potežući iz boce.  

Hrvatske svjetske igre

A onda, tu su i Hrvatske svjetske igre (koje počinju opet idući tjedan u Zagrebu). Kad sam prvi put čuo za njih, pomislio sam da bi moglo biti nešto poput američkog Svjetskog kupa u bejzbolu ili Svjetskog prvenstva u piciginu na Bačvicama. Znate, ono dvoje 'SVJETSKIH' i 'PRVENSTAVA' koja se igraju isključivo na lokacijama domicilnih država i nemaju ama baš ništa s ostatkom svijeta. Iznenadio sam se kad sam vidio koliko je ljudi hrvatskog porijekla iz čak 17 zemalja sudjelovalo na posljednjim Hrvatskim svjetskim igrama.  

Go America!

Što je još čudnije, na posljednjim Igrama, odigranima naravno u Hrvatskoj, američki tim završio je na drugom mjestu. Hrvatska je 'otišla doma' sa 69 odličja, a SAD s 24 (hvala, Wikipedija!). Dobar je to simbol američke teritorijalne prostranosti i raznolikosti. Amerika je, čini se, toliko velika da možete imati ne samo dovoljno ljudi za nastup na sportskim igrama za koje većina mojih zemljaka nikad nije čula, već i da su oni u stanju okupiti tim i osvojiti drugo mjesto na nekom turniru. I to drugo mjesto protiv momčadi države u kojima je to natjecanje institucija. USA! USA! USA!

Ljepota življenja u inozemstvu je također u tome što ste u prilici spoznati nove stvari, ne samo o vašoj zemlji-domaćinu, već i o vlastitoj domovini.   

Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju ovog bloga.