Gnojnica ispred vlastitog nosa

Nekoliko sam puta čuo muškarce koji svoju nevjeru opravdavaju: ja to radim diskretno jer ne *erem tamo gdje jedem. No rade li neki to doslovno tamo gdje piju vodu? To sam se upitao kada sam neki dan dobio od gospodina Josipa Škopca fotografije pomora ribe u rijeci Glogovnici. 

                   

Ta rijeka izvire na Kalniku, a nakon 66 kilometara ulijeva se u Česmu kod Čazme, a blizu ušća ju je netko zagadio vrlo vjerojatno u noći s petka na subotu. Škopac procjenjuje kako je uginulo tri do četiri tone ribe: Imam 45 godina i to se događa svake godine unatrag 30 godina, kao netko iskorištava činjenicu da inspekcija neće izaći noću i vikendom te da je bio nešto viši vodostaj, no unatoč više vode užasno je smrdjelo, baš po đubrenici. Iako je vodočuvar, koji je izašao na teren, izvijestio svoje šefove kako se radi o nekoliko malih ribica, ničemu posebnom predsjednik lokalnog ribolovnog društva Nenad Dianić nabrusio se na kaznenu prijavu jer mu je učestalih zagađenja preko glave.

Pomislio sam na primitivnost onih koji puštaju svoje gnojnice iz kuća (u Hrvatskoj postoji 600 tisuća domaćinstava bez kanalizacije) ili farmi u najbliži potok ili rijeku ili tamo peru cisterne nakon špricanja pesticidima. Kad sam prije desetak godina bio u općini Sveti Petar Orehovec zbog ilegalnog odlaganja uginule rumunjske teladi u prirodu jedan se seljak čudio kako neki njegovi susjedi puštaju gnojnicu ispred vlastitog nosa, u blizini svojih bunara. Kasnije sam u Zavoda za javno zdravstvo Grada Zagreba doznao da takva onečišćenja mogu prouzročiti ozbiljne zaraze bakterijom Escherichia coli ili crijevnim enterokokima, a da pritom voda može izgledati čisto, pitko i bistro. Koliko se često na selu testiraju vode iz bunara?

                   

Jedan mi je visokopozicionirani inspektor objasnio kako najviše zagađuju takozvane crne jame koje uopće nemaju dno. Nažalost više je jama izgrađeno u priobalnom, krškom području što dodatno pogoršava probleme zaštite javnozdravstvenih interesa i zaštite okoliša.

Uspješnost kaznenog progona ovisi kao i kod divljeg odlaganja otpada o spremnosti svjedoka da svjedoče ili o postojanju fotografija s jasno vidljivim počiniteljem ili registracijom njegovog vozila. Spomenuti inspektor se žali kako je poseban problem rad prekršajnih sudova, ali to je preduga priča... kazne su određene Zakonom o vodama te za fizičke osobe (građane i obrtnike) iznose od 1000 do 10.000 kuna (ista je kazna za gnojnice i za pesticide M.I.) no to je teorija, a sudska praksa je nešto sasvim drugo jer su presude ili oslobađajuće ili male i stimulativne za daljnje kršenje zakona.

Damir Valić iz Laboratorija za akvakulturu i patologiju akvatičkih organizama Instituta Ruđer Bošković tvrdi da su inspektori, suci i odvjetnici needucirani, a da se preciznom analizom i forenzikom može doći do počinitelja. No te bi analize trebala platiti država koja bi time pokazala volju da želi zaštiti zdravlje građana. A država nema čak ni sposobnosti da kontrolira ni tvrtke koje navodno legalno prazne septičke jame. U Zagrebu recimo postoji 10 tisuća korisnika vodovoda koji imaju sabirne (nepropusne) ili septičke (u kojime se taloži otpadna voda pa zatim pušta van) jame za svoje kanalizacijske i otpadne vode. Do 2016. svi oni sa septičkim jamama iz kojih se ispuštaju otpadne vode morat će ih prepraviti u sabirne jame koje se mogu prazniti samo u cisterne ovlaštena četiri koncesionara. Tek je prošle godine Grad Zagreb raspisao natječaj za te tvrtke koje mogu prazniti sabirne jame.

                   

Pročelnik zagrebačkog Gradskog ureda za energetiku, zaštitu okoliša i održivi razvoj Marijan Maras tvrdi kako su koncesionari, sukladno odredbama trenutačno važeće Odluke o odvodnji otpadnih voda sadržaj septičkih i sabirnih jama obvezni odvoziti posebnim vozilima i prazniti isključivo u Centralni uređaj za pročišćavanje otpadnih voda Grada Zagreba.

No iz zagrebačke Vodoopskrbe i odvodnje kažu da uz pročistače koncesionari cisterne mogu prazniti i na privremeno uređenim prihvatnim mjestima koje određuje ta tvrtka. Na pročistaču sam vidio gotova prihvatna mjesta za cisterne na koje nikad nijedan koncesionar nikad nije doveo sadržaj kanalizacije na pročišćavanje. Za to je pražnjenje cisterna na pročistaču koncesionarima potrebna i analiza sadržaja cisterni koja u Zavodu za javno zdravstvo stoji dvije i pol tisuće kuna. Taj trošak koncesionari očito žele izbjeći, a kontrole njihova rada zapravo i nema kao ni pouzdanog podatka koliko je ilegalnih pražnjenja sadržaja kanalizacije u cijeloj zemlji.

U Hrvatskoj, prema procjeni Hrvatskih voda dva milijuna i 300 tisuća ljudi nije priključeno na javnu kanalizaciju.