Buka i bijes



Za vrijeme ljetošnjeg posjeta SAD-u, zatekla me tišina u kući mojih roditelja. Usred ljeta, usred grada, možete sjediti na kauču i čuti... ništa. Tako što nemoguće je doživjeti u Zagrebu ili Splitu.

Zvuk tišine nečuven je u hrvatskim gradovima. Iako u ovoj zemlji živi svega četiri milijuna ljudi, uvijek se čini da netko negdje lupa, udara ili priča. Bilo da nečija veš-mašina zvecka noću ili par visokih potpetica užurbano tapka na posao u rano jutro, život je ovdje ispunjen izdajničkim znakovima življenja.

Zvuci života

U toplijim mjesecima, kad su prozori otvoreni, možete iskusiti spektar zvukova, poput omiljenih TV serija vaših susjeda, ogovaranja s klupe pod prozorom vašeg stana, nogometne utakmice s ekrana obližnjeg kafića i neizbježno brujanje motocikla dostavljača pizze u ponoć ili dostavljača novina u zoru. Ne trebam ni spominjati glazbu iz automobila u prolazu, klepetanje tramvaja, lajanje pasa, borbu mačaka i odjek staklenih boca iz kontejnera dok osiromašeni kopaju po smeću. Zvuci su to hrvatskog ljeta.

Ljeto samoće

Na američkom Srednjem Zapadu ne postoje slični sezonski zvukovi. Zbog vrućine i (golemih) buba naši prozori čvrsto su zatvoreni. Život ostaje nijem. U snove tonemo uz prigušeno brujanje rashladnog sustava koje dopire iz udaljenih dijelova kuće.

Američko ljeto može se činiti samotnim. U Hrvatskoj, dnevni i noćni zvuci služe kao poveznica, kao da možemo vidjeti i oćutjeti sve ono što se događa pod, nad i pred nama. Istovremeno, ljudi u SAD-u zapečaćeni su u vlastitom svijetu, sami i izolirani. U vakuumu svemira nitko ne može čuti kako kričite. U američkom gradu koji cvrči na vrućini, nitko ne može čuti da ste živi.

A onda opet…

Koliko god da uživam u toj poveznici sa životom u mom hrvatskom okruženju, postoje trenuci u kojima se pitate koliko malouman netko treba biti da proizvodi toliku buku. Postoji svojevrsni test inteligencije, kojeg mnogi ne prolaze. Pitate se kako neki (uglavnom mladi) ljudi mogu biti toliko nehajni prema svojem zvučnom tragu. Ako me možete čuti, to znači da i ja mogu čuti vas. To, međutim, ne predstavlja prepreku onima koji glasno razgovaraju dok prolaze ulicom, smiju se i (doslovno) partijaju oko klupe u 3 ujutro.

Kako reći 'shut up' na hrvatskom?

Najbolje od svega su trikovi kojima su me naučili u svrhu obračuna s tim kršiteljima mira. Među susjedima postoji neka vrsta solidarnosti među onima koji znaju kako biti tihi i onima koji to ne znaju. Gomilaju se tračevi. Meni je dan savjet da bukače prolijem vodom, kroz prozor na njih hitnem jaje, pa čak i bacim krumpir put BMW-a iz kojeg na parkingu pod okriljem noći trešti folk-muzika, dok se društvo rastaje uz pijane povike.  Ništa ne traži potpunu tišinu koliko zalutali krumpir u letu noćnim nebom. Napadač je, naravno, skriven u anonimnosti milijuna otvorenih prozora socijalističke višekatnice. 



Obično ipak odlučim poručiti im samo da utihnu. Ništa ne pali bolje od toga kad neki čudni Amerikanac podvikne nekome da začepi, na lošem hrvatskom, nakon ponoći.

                                _______________________________


 Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju ovog bloga.