Američki krici i hrvatska šaputanja


Nedavno sam se našao u kafiću s dvjema prijateljicama - Amerikankom i Hrvaticom. Prva je idućeg dana trebala letjeti natrag kući. Lagano pijuckajući, počeli smo pričati o tome što će joj nedostajati. Dok svi volimo hranu, povijest i oblake duhanskog dima, broj jedan na listi najpoželjnijih stvari u Hrvatskoj je sigurnost.

Amerikanka je, kao žena, uvijek na oprezu zbog nekog mogućeg napada. Ali i ja, kao nizak muškarac, nježan čudak s glavom u knjizi, obično sam na oprezu zbog iste stvari. Raspravljamo o tome kako treba držati ključeve u ruci dok hodate noću, da ljudi prilikom ulaska u automobil provjeravaju krije li se netko na zadnjem sjedalu, i kako su nas naučili da u slučaju napada ciljamo grlo, nosnu kost ili oči. Sjedeći ispred zagrebačkog kafića, siguran sam da zvučimo kao luđaci.


To je sasvim normalno

Tužna srca moram ustvrditi da je nasilje u SAD-u način života. U godini nakon masovnog ubojstva u osnovnoj školi Sandy Hook, gdje je život izgubilo 26 učenika i nastavnika, dogodila su se još 23 masovna ubojstva s po najmanje četiri žrtve. Dva su se zbila u mom rodnom gradu, Tulsi. Prošlog tjedna dogodio se još jedan užasavajući napad u Kaliforniji, u kojemu je ubijeno šestero ljudi.

Osim masovnih ubojstava, tu su i regularne pucnjave i svakodnevni napadi. Samo u travnju 2014., Tulsa je zabilježila četiri ubojstva, 61 napad s vatrenim oružjem i 89 napada s ostalim opasnim oružjem. Pritom, Tulsa nije ogromna metropola u fazi urbanog raspada. Grad je veličine Zagreba. Ekonomija je prilično robusna i nezaposlenost je niža od državnog prosjeka. Nažalost, takva razina nasilja čini se normalnom u Americi. 


Stare navike teško umiru

I nakon gotovo tri godine života u Hrvatskoj, još sam na oprezu. Prije nekoliko tjedana, jedne osobito mračne i olujne noći, pješačio sam od autobusnog kolodvora do svog stana. Savršena noć za napad (ili za ukazanje duha). U daljini sam opazio muškarca koji je stajao po strani ceste, u sjeni. Proradio mi je instinkt i pripremio sam se za mogući napad, stežući snop ključeva u šaci. Dok sam mu prilazio, opustio sam se vidjevši da mladić stoji u sjeni jer ljubi djevojku na kiši. Priča se odmah promijenila od one s prijetećim nasiljem u romantični trenutak dvoje mladih ljubavnika. Jedina osoba koja je u tom momentu zračila nasiljem bio sam ja.


Malo perspektive, molim

Na kraju toga incidenta, morao sam se nasmijati sam sebi: naravno, u Hrvatskoj muškarci stoje u sjeni jer se upuštaju u ljubavne aktivnosti sa svojim djevojkama. Dok je nasilje u SAD-u stvarno, pitam se treba li takav biti i naš strah. Osjećam kao da su nepovjerenje i strah koji gajimo jedni prema drugima i društvu u cjelini na neki način odgovorni za strašno stanje stvari. Ne znam kako, ali znam da me iskustvo spokoja života u Zagrebu učinilo osobom s više povjerenja i, vjerujem, boljom osobom.

Život u Hrvatskoj pokazao mi je što normalno može biti. U osvit svake nove tragedije, poželim da tu viziju mogu podijeliti s mojim prijateljima i obitelji doma u Americi.

          ___________________________________________________________


 
Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati
Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju ovog bloga.