Razbacivanje ljudima
Nekako mi se događa da mi o Sreći pričaju oni koji su doživjeli neku nesreću koju ne mogu probaviti i ostaviti je u Recycle Binu ili nemaju podršku svoje obitelji niti nekih jačih prijateljstava, ljudi koji su razočarani u sve oko sebe.
Zanimljivo je kako mi te osobe također pričaju kako postoji neki vanjski naum nekog njihova lutkara izvan njihova života ili da im životom upravlja ulazak Marsa u treću pseću kućicu pa im na svakom koraku sije nagazno-razmaznu kakicu. Ne suprotstavljam im se… pomislim na one druge koji su rođeni bolesni i ne shvaćam koji bi smisao patnje potonjih mogao biti osim da me opominju na zahvalnost onima oko sebe koji me ispunjavaju premda to nije velika utjeha nesretnima koji se teško uživljavaju u tuđu sreću/jad. Danas kao da je sućut i dugotrajno pomaganje slabijima jednosmjerni putokaz za slabost i gubitništvo, a ne izlaz iz samoće. To je ono na što ipak pristajem u opravdanju nekog moralnog odgoja – pokušaj razvoja mogućnosti da se radujemo zbog užitka i dobrobiti drugih, da nas protrese nesreća nevinih, da pomognemo bez razmišljanja o mogućim protuuslugama...
To je nešto što je teško glumiti – zato tako iritantno izgledaju političari na poplavljenim područjima jer jednostavno ne izgledaju potreseno već ili napadaju ili se izgovaraju. Naravno, svi su ti posjeti geste podrške i ne očekujem da će političar puniti vreće s pijeskom, ali se čini da u ta zaboravljena sela ne bi ni kročili da opet ne strepe za glasove, a o putu prema boljem životu poluizumrle-poluiseljene Slavonije zapravo nemaju pojma.
Ne suprotstavljam se nesretnima i razočaranima jer ja sam imao i imam jako sadržajan život bez tragičnih neočekivanih udaraca, doživio sam toliko lijepih stvari da me samo sjećanje na te trenutke ispunja nekim zadovoljstvom, imunitetom i ganućem, upoznao sam i upoznajem još uvijek ljude koji me zanimaju i oduševljavaju, samo kad pomislim na djecu i ženu svaki problem izgleda nevažan ili savladiv. Stoga ne znam jesam li imao Sreće ili sam samo tražio osobu koja misli kao i ja. Često, kad zajedno sretnemo neko malo dijete, nas dvoje pomislimo u isti čas: Kako li je lijepo u svojoj nevinosti, kako to da to ne vide njihovi roditelji koji se na njega/nju stalno deru, kako iz tako nečeg nevinog i malog nastane veliki Smrad/Zmija?
Možda je jedan od začina za tu kaljužu u Smradovima nepoštovanje i odbacivanje koje im se polako natače godinama? Znam, to zvuči kao neko ćelavo opravdanje a zlo loših ljudi boli sa i bez opravdanja podjednako. Nedavno sam vodio 10. međunarodni stručni skup o zapošljavanju osoba s invaliditetom gdje su Austrijanci, Našijenci, Crnogorci, Janezi i Bosnohercegovci svi mantrali kako ljude ne treba odbacivati samo zato jer imaju neki invaliditet i kako je za društvo jeftinije prepoznati što mogu i naći im posao nego ih staviti na invalidsku mirovinicu-crkavicu. No ima jedna stvar zbog koje sumnjam da ćemo više osoba s invalidnošću skoro vidjeti u javnom životu unatoč svim novčanim poticajima i kaznama: može li unutar jednog sustava koji općenito ne gospodari resursima racionalno u nekom segmentu biti izuzetno drugačije i bolje? Ako se u jednom sustavu razbacuje s energijom (a poznato je da je ulaganje u energetske uštede i do sedam puta jeftinije od gradnje termoelektrana na ugljen koje ispuštaju do 10 kilograma žive godišnje), ako se baca hrana (vrijednost bačene hrane u Hrvatskoj iznosi godišnje ukupno oko tri milijarde kuna, a godišnje svaka osoba u prosjeku baci hranu u iznosu od gotovo tisuću kuna), ako imamo ili previše vode ili naša polja vape za vodom, ako ne dijelimo državnu zemlju onima koji bi je obrađivali pa se s njom zapravo razbacujemo, ako odbacujemo znanje smanjujući proračunsku stavku za obrazovanje i znanost (zastarjela zanimanja i nedostatak kompetencije muči i one sa i one bez invaliditeta), a odbacujemo i one koji znaju (u politici i kod svih drugih „manje“ važnih odluka) i ne ustručavamo se što odlaze izvan zemlje – kako da se u takvom okruženju samo promijeni odnos prema sposobnosti i znanju ljudi s invaliditetom i bez njega?
Hrvatska će televizija od početka sljedeće godine morati imati 60-ak osoba sa 70 postotnim invaliditetom ili će morati naručivati posao od tvrtki koje ih zapošljavaju ili će plaćati 900 kuna mjesečno za svakog kojeg nema. Nisam htio daviti koliko osoba s invaliditetom zapošljava britanska javna televizija BBC prilikom nedavnog predavanja stručnjaka Guya Pelhama koji nam pričao kako su potrošili oko 42.000 sati edukacije svojih djelatnika kako bi njihova internetska stranica, televizijski i radijski programi ispunili očekivanja gledatelja, slušatelja i čitatelja koji na svojim pametnim telefonima (968 milijuna smartphonea prodano globalno 2013.) mogu do telegrafski kratkih informacija brže nego što ih BBC ili bilo koja druga televizija može snimiti, uobličiti i emitirati. Pogledao sam u svoj životopis: zadnji put sam bio na edukaciji 2003. godine.
P. S. Evo da dam još jednu zelenu crtu svojemu blogu: nedavno je direktor izgradnje Plomina 2 i bivši ministar industrije i energetike (1991-1992) Enco Tireli u Dubrovačkom dnevniku iznio ovu procjenu: „Sada Plomin 1 i Plomin 2 produciraju godišnje 96.394 tone šljake i pepela koji završava na deponiju. Dakle 96.394 tone: 300 MW=321 tona po megavatu godišnje. Preračunano na slučaj Ploče to bi iznosilo 514.000 tona godišnje ili 1.408 tona na dan (približno 140 kamiona dnevno nosivosti 10 tona).“
Razbacivanje zdravljem.
Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android.
Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!