Razbacivanje ljudima

Nekako mi se događa da mi o Sreći pričaju oni koji su doživjeli neku nesreću koju ne mogu probaviti i ostaviti je u Recycle Binu ili nemaju podršku svoje obitelji niti nekih jačih prijateljstava, ljudi koji su razočarani u sve oko sebe.

Zanimljivo je kako mi te osobe također pričaju kako postoji neki vanjski naum nekog njihova lutkara izvan njihova života ili da im životom upravlja ulazak Marsa u treću pseću kućicu pa im na svakom koraku sije nagazno-razmaznu kakicu. Ne suprotstavljam im se… pomislim na one druge koji su rođeni bolesni i ne shvaćam koji bi smisao patnje potonjih mogao biti osim da me opominju na zahvalnost onima oko sebe koji me ispunjavaju premda to nije velika utjeha nesretnima koji se teško uživljavaju u tuđu sreću/jad. Danas kao da je sućut i dugotrajno pomaganje slabijima jednosmjerni putokaz za slabost i gubitništvo, a ne izlaz iz samoće. To je ono na što ipak pristajem u opravdanju nekog moralnog odgoja – pokušaj razvoja mogućnosti da se radujemo zbog užitka i dobrobiti drugih, da nas protrese nesreća nevinih, da pomognemo bez razmišljanja o mogućim protuuslugama...

To je nešto što je teško glumiti – zato tako iritantno izgledaju političari na poplavljenim područjima jer jednostavno ne izgledaju potreseno već ili napadaju ili se izgovaraju. Naravno, svi su ti posjeti geste podrške i ne očekujem da će političar puniti vreće s pijeskom, ali se čini da u ta zaboravljena sela ne bi ni kročili da opet ne strepe za glasove, a o putu prema boljem životu poluizumrle-poluiseljene Slavonije zapravo nemaju pojma.

Ne suprotstavljam se nesretnima i razočaranima jer ja sam imao i imam jako sadržajan život bez tragičnih neočekivanih udaraca, doživio sam toliko lijepih stvari da me samo sjećanje na te trenutke ispunja nekim zadovoljstvom, imunitetom i ganućem, upoznao sam i upoznajem još uvijek ljude koji me zanimaju i oduševljavaju, samo kad pomislim na djecu i ženu svaki problem izgleda nevažan ili savladiv. Stoga ne znam jesam li imao Sreće ili sam samo tražio osobu koja misli kao i ja. Često, kad zajedno sretnemo neko malo dijete, nas dvoje pomislimo u isti čas: Kako li je lijepo u svojoj nevinosti, kako to da to  ne vide njihovi roditelji koji se na njega/nju stalno deru, kako iz tako nečeg nevinog i malog nastane veliki Smrad/Zmija?

Možda je jedan od začina za tu kaljužu u Smradovima nepoštovanje i odbacivanje koje im se polako natače godinama? Znam, to zvuči kao neko ćelavo opravdanje a zlo loših ljudi boli sa i bez opravdanja podjednako. Nedavno sam vodio 10. međunarodni stručni skup o zapošljavanju osoba s invaliditetom gdje su Austrijanci, Našijenci, Crnogorci, Janezi i Bosnohercegovci svi mantrali kako ljude ne treba odbacivati samo zato jer imaju neki invaliditet i kako je za društvo jeftinije prepoznati što mogu i naći im posao nego ih staviti na invalidsku mirovinicu-crkavicu. No ima jedna stvar zbog koje sumnjam da ćemo više osoba s invalidnošću skoro vidjeti u javnom životu unatoč svim novčanim poticajima i kaznama: može li unutar jednog sustava koji općenito ne gospodari resursima racionalno u nekom segmentu biti izuzetno drugačije i bolje? Ako se u jednom sustavu razbacuje s energijom (a poznato je da je ulaganje u energetske uštede i do sedam puta jeftinije od gradnje termoelektrana na ugljen koje ispuštaju do 10 kilograma žive godišnje), ako se baca hrana (vrijednost bačene hrane u Hrvatskoj iznosi godišnje ukupno oko tri milijarde kuna, a godišnje svaka osoba u prosjeku baci hranu u iznosu od gotovo tisuću kuna), ako imamo ili previše vode ili naša polja vape za vodom, ako ne dijelimo državnu zemlju onima koji bi je obrađivali pa se s njom zapravo razbacujemo, ako odbacujemo znanje smanjujući proračunsku stavku za obrazovanje i znanost (zastarjela zanimanja i nedostatak kompetencije muči i one sa i one bez invaliditeta), a odbacujemo i one koji znaju (u politici i kod svih drugih „manje“ važnih odluka) i ne ustručavamo se što odlaze izvan zemlje – kako da se u takvom okruženju samo promijeni odnos prema sposobnosti i znanju ljudi s invaliditetom i bez njega?

Hrvatska će televizija od početka sljedeće godine morati imati 60-ak osoba sa 70 postotnim invaliditetom ili će morati naručivati posao od tvrtki koje ih zapošljavaju ili će plaćati 900 kuna mjesečno za svakog kojeg nema. Nisam htio daviti koliko osoba s invaliditetom zapošljava britanska javna televizija BBC prilikom nedavnog predavanja stručnjaka Guya Pelhama koji nam pričao kako su potrošili oko 42.000 sati edukacije svojih djelatnika kako bi njihova internetska stranica, televizijski i radijski programi ispunili očekivanja gledatelja, slušatelja i čitatelja koji na svojim pametnim telefonima (968 milijuna smartphonea prodano globalno 2013.) mogu do telegrafski kratkih informacija brže nego što ih BBC ili bilo koja druga televizija može snimiti, uobličiti i emitirati. Pogledao sam u svoj životopis: zadnji put sam bio na edukaciji 2003. godine.

P. S. Evo da dam još jednu zelenu crtu svojemu blogu: nedavno je direktor izgradnje Plomina 2 i bivši ministar industrije i energetike (1991-1992) Enco Tireli u Dubrovačkom dnevniku iznio ovu procjenu:  „Sada Plomin 1 i Plomin 2 produciraju godišnje 96.394 tone šljake i pepela koji završava na deponiju. Dakle 96.394 tone: 300 MW=321 tona po megavatu godišnje. Preračunano na slučaj Ploče to bi iznosilo 514.000 tona godišnje ili 1.408 tona na dan (približno 140 kamiona dnevno nosivosti 10 tona).“                                     
Razbacivanje zdravljem.