Praznik rada bez Amerike

Prvog svibnja slavi se gotovo svagdje u svijetu Međunarodni praznik rada. No, za nekog tko je odrastao u Americi, to je sasvim novi praznik.  U SAD-u 1. svibanj je samo - 1. svibanj. Živeći u Hrvatskoj, naučio sam da je to jedna od mnogih iznimki zbog koje je Amerika jedinstvena zemlja. 

Razlog zbog kojeg je 1. svibanj Međunarodni praznik rada seže u 1886. godinu, kada su se pobunili radnici širom Amerike. U Chicagu, policija je pokušala razbiti grupu prosvjednika sa suludim zahtjevima, poput osmosatnog radnog dana. Nakon što je netko bacio bombu, policija je otvorila paljbu na okupljenu gomilu, ubivši četvero prosvjednika. Naredne godine, Druga internacionala predložila je da se taj događaj obilježava svake godine (prosvjed je započeo 1. svibnja, iako se tragedija dogodila 4. svibnja). Nekoliko godina kasnije, SAD je iskusio nove radničke nemire 1. svibnja. Predsjednik Cleveland i američki Kongres tada su odlučili stvoriti drugi praznik u slavu radnika, Dan rada. Službeni praznik pomaknut je daleko sa svibnja, čak na rujan.  

Iznimka je pravilo

Ne znam ni za jedan drugi primjer kad ostatak svijeta (80 zemalja) slavi nešto što se dogodilo u drugoj državi, dok ista država taj događaj ignorira. Ali to je samo jedna od nekolicine stvari koje SAD radi drukčije od drugih. Mi ne koristimo metrički sustav (nisu ga usvojile ni Liberija, niti Mianmar). Vaših nula stupnjeva nama je +32. Mi vozimo u miljama, mjerimo u stopama, važemo u funtama. Poklapamo se jedino kad su u pitanju nelegalni narkotici. Iz nekog razloga, dileri su usvojili korištenje grama prilikom razdjele droge (razlog više da pošteni građani gaje skepsu prema metričkom sustavu). 

SAD je jedina članica skupine G8 koja nije ukinula smrtnu kaznu. Mi smo jedna od veoma rijetkih industrijaliziranih zemalja koja ne pruža neku vrstu univerzalnog zdravstvenog osiguranja. Za državu takve ekonomske snage, Amerika bilježi i iznimno visoke razine kriminala.

Izuzetnost

Odrastajući u Americi, vjerovao sam da je SAD najbolja zemlja na svijetu. Usađena nam je misao da smo sjajni grad na brdu, država koja je neponovljivo i kvalitativno bolja od drugih. U međuvremenu, donekle sam spoznao i da većina ljudi u većini zemalja vjeruje u vlastitu izuzetnost. 

Razlika je u tome što je u državama poput Hrvatske ponos stanovništva baziran na geografskim, kulturnim i glazbenim aspektima (more, hrana i klapa). Danas vidim da je američka izuzetnost manje utemeljena na našoj kulturnoj gracioznosti, a više na slabijoj učinkovitosti u mjerenju stvari.

Volim te, ali trebali bismo viđati i druge

Mnogo je toga što još uvijek volim kada je u pitanju Amerika. Uvijek spominjem da mi, primjerice, nemamo propuh. No ipak, život u Hrvatskoj omogućio mi je da uvidim kako mnoge stvari kojima se mi Amerikanci ponosimo mogu biti upravo one stvari koje državu čine problematičnom, kako kod kuće tako i u inozemstvu. Samo zato što je nešto drugačije, ne znači i da je izvanredno.

__________________________________________________________________________
Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju ovog bloga.