Rad i privilegije

Približava se Međunarodni dan rada. Sindikati su već najavili prvosvibanjsku prosvjednu povorku u Zagrebu. I dalje nema dogovora između Vlade, sindikata i poslodavaca o izmjeni Zakona o radu. Svatko pokušava tjerati vodu na svoj mlin. No jesu li zahtjevi sindikata realni ili je došao trenutak kada se, zbog stanja u državi, radničke privilegije moraju smanjiti?

Nisam živjela u socijalizmu, ali dolaskom u Hrvatsku 2003., shvatila sam koliko je on ukorijenjen u mentalitetu hrvatskog društva. U smislu da čak i mladi ljudi smatraju kako im država stalno mora nešto davati, a nisu ni svijesni koliko su privilegirani što imaju mogućnosti ostvariti karijeru na temelju vlastitih sposobnosti.

Kapitalizam je krut, svatko se mora izboriti za sebe, a pobijeđuju samo najbolji.  Granica je tamo dokle seže osobni kapacitet i znanje. Sposobnost prilagodbe tržišnim promjenama povećava mogućnost uspjeha. Iako je kapitalizam u Hrvatsku stigao prije 25 godina, smatram da veliki broj ljudi još nije osvijestio da više nema onoga zaposlit ću se u tvrtki u kojoj radi moj otac i tamo ću zaraditi mirovinu. Uostalom, i premijer Milanović je rekao kako je jedno radno mjesto do kraja karijere stvar prošlosti.

Borba za život

Sadašnje stanje u Hrvatskoj je zaista teško, ljudi gube poslove, sve je više siromašnih. Nameti su ogromni tako da i oni koji pokušavaju pokrenuti vlastiti biznis upadaju u dugove od samog početka. Imam osjećaj da se sve vrti u nekom začaranom krugu. Država je socijalna izvan svojih mogućnosti, a državni aparat preglomazan pa iscijedi poduzetnike do te mjere da i oni postaju socijalni slučajevi.

Nisam ekonomski stručnjak, i možda sam indoktrinirana liberalnom ekonomijom u kojoj sam živjela, ali mislim da je jedina slamka spasa za ekonomsko stanje u Hrvatskoj osloniti se na privatni sektor. Treba mu skinuti omču oko vrata i dopustiti da ojača, da bude kompetitivan. No bez obzira na, po mojem sudu, krivo postavljene ekonomske temelje, smatram da zaposlenici u Hrvatskoj uživaju prava o kojima radnici u Argenitni mogu samo sanjati.

Prava iz snova

Kao prvo, prije samog čina zapošljavanja poslodavac ocijenjuje sposobnosti kandidata za određeno radno mjesto. Ne zadovoljava li kriterije, ni Bog ga ne može zaposliti. Argentinski studenti u većini slučajeva rade cijelu godinu kako bi mogli studirati, dok ovdje studenti (a i neki drugi) postaju radnici samo ljeti.

Što se tiče radnog vremena, iako postoje zakoni koji ga reguliraju, tamo se radi koliko poslodavac odredi jer inače znaš da ostaješ bez posla, a on će lako naći zamjenu. Okrutno, znam, ali istinito. Što se prava na bolovanje tiče, Hrvati su privilegirani. Kad si bolestan u Argentini, poslodavac šalje liječnika doma da provjeri realno stanje i odredi koliko dana zaposlenik smije biti odsutan s radnog mjesta. Nema muljanja po tom pitanju.

Dok u Hrvatskoj radnik ima pravo na godišnji odmor od mjesec dana nakon šest mjeseci rada, u Argentini do pete godine staža zaposlenik ima pravo na svega 14 dana godišnjeg odmora. Od 5. do 10. godine staža stječe se pravo na 21 dan odmora, a između 10. i 20. godine staža na 28 dana, a nakon 20 godina staža godišnji odmor u trajanju od 35 dana.

Trajanje porodiljnog dopusta u Argentini je tri mjeseca - odnosno 45 dana prije i 45 nakon poroda, ili 30 dana prije i dva mjeseca nakon poroda. Rodilje koje želje produljiti dopust od tri do maksimalno šest mjeseci imaju na to pravo, ali bez novčane naknade, i to ako imaju barem jednu godinu staža na istom radnom mjestu. Ali rijetke iskoriste to pravo jer, bez obzira na zakonsku regulativu, većina tada dobije otkaz. Otac ima pravo na samo dva dana roditeljskog dopusta.

Stvar mentaliteta

Za razliku od Argentine, u Hrvatskoj je porodiljni produžen od šest na osam mjeseci i može se iskoristiti u bilo kojem trenutku dok dijete ne navrši osam godina. S tim da ga oba roditelja mogu koristiti i prvih šest mjeseci tijekom kojih novčana naknada iznosi 100 % plaće. Također postoji mogućnosti produljenja dopusta uz smanjenje naknade.

Tako mi se čini da su zaposlenici u Hrvatskoj i privilegirani s obzirom na stanje u državi. Treba svakako cijeniti i čuvati svoja prava, ali i ne pretjerivati u zahtjevima. Došlo je vrijeme u kojemu se radnik mora potruditi da zadrži posao te se konstantno dodatno obrazovati. Prema tome, uz Međunarodni praznik rada ovog četvrtka, poželimo prije svega da vojska nezaposlenih ubrzo pronađe bilo kakav posao.

    *-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*

Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.