Almighty Co. & Bad conscience limited

Ne dotiču me meditacije o Nazarećaninovoj muci, niti s one iskrene niti s prigodničarske strane martirijsko-pisaničkog spektra. Zapravo potiču me na ono izlizano mjesto o smislu patnje običnih ljudi (je li oholo misliti da su veće od Njegove?), male djece koje se rode s invaliditetom, stanjima cerebralne paralize i autizma koje se skupim lijekovima i rehabilitacijama u većini slučajeva samo održavaju na istoj razini ili im se usporavaju pogoršanja i odgađa neumitan kraj, što zna biti prava Kalvarija u ovoj zemlji navodne društvene jednakosti.

Razmišljam o smislu muke male djece oboljele od tisuću nijansi malignih bolesti koje izobličavaju njihova nevina i majušna tijela (odličan je dokumentarni film Udahni duboko nedavno bio na tu temu na HTV-u). Sjetim se mojeg prijatelja koji je prebolio jednu vrst leukemije i koji mi je stojeći na balkonu, na koji gledaju moja spavaća soba te ona moje djece, rekao: I vi ste dozvolili da se tako blizu postavi stup za mobitele na susjednoj zgradi?

Kiselo sam se nasmijao:Nedavno mi je na jednoj edukaciji o važnosti sudjelovanja javnosti u svim odlukama koje se tiču okoliša jedna naša sutkinja rekla: Čudno je dok slušam te Skandinavce koji nam tu pričaju o toj nestvarnoj demokraciji na racionalnom, neosunčanom sjeveru, koliko mi to izgleda daleko kad se sjetim odluke jednog našeg suda da više nije potrebna 100-postotna suglasnost sustanara za postavljanje bazne stanice za mobitele na njihovu zgradu već samo 51%.

Ustani Franjo, ustani Trenče!

Stajao sam ukiseljeno šutljiv u slavonskom mjestu Trenkovo pored gospodina Stjepana Blažekovića dok je gledao u 44 metara visoki stup na kojemu je 9 radijatora (baznih stanica) desetak metara od njegove kuće. Nakon operacije tumora na vratu, raka koji je sfrkao tijelo njegove žene, karcinoma u nekoliko susjednih kuća Stjepan o toj nesreći misli kao o misteriju tri božanske osobe... kao o nečemu neshvatljivom daleko izvan njegove kontrole.

Njemu je uzaludno pričati o svim drugim negativnim utjecajima oko njega koji ga pomalo grickaju i isisavaju mu život. U njemu se vrti misao o tome kako je moguće da se pojavi ekipa za mjerenje zračenja bazne stanice koja tu stoji 17 godina i da poslovođa pred njim kaže svojem kolegi: Sada otvori baznu stanicu i nakon pet minuta je ugasi jer ću ja biti kod ravnateljice škole (125 metara od stupa a igralište 50 metara) i reći joj: Vidite da moj mobitel jače zrači od tog stupa!

Došao je novi mjeritelj baš kad i mi pred školu s dvjestotinjak učenika i mjerio je ovaj puta sam. 2010. država je mjerila posebno osjetljiva mjesta, u okolici 131 škole i vrtića i svi su rezultati bili višestruko ispod dozvoljenih razina. No Stjepan naravno više ne vjeruje rezultatima i pita se koji je smisao postojanja države koja ga ne može zaštiti već ga samo pita za štibru.

Glad za potrebnim i nepotrebnim

A je se pitam što će Stjepanu značiti kad čuje gospodina Ivana Majerskog iz Hrvatske agencije za poštu i telekomunikacije kako postoji granica koliko može biti baznih stanica no postoji i velika glad društva za podacima i brzinama primanja i slanja podataka pa će i dalje broj baznih stanica rasti. To znači da će biti i više od današnjih 9 tisuća baznih stanica na pet tisuća stupova u Hrvatskoj.

To mi je nekako zazvučalo kao da su potrošači, i potencijalno i stvarno oboljeli sami krivi što ih se zrači. Djeca koja se liječe i po nekoliko mjeseci od leukemije na odjelu na splitskim Firulama kriva su jer je iznad njihovog odjela postavljen stup s nekoliko baznih stanica (ne zrače one prema dolje, navodno, zna to dr. Dujomir Marasović koji je to dopustio), obični ljudi sami su krivi što ima antibiotika u okolišu jer žele jeftino meso uzgojeno na farmama, krivi su što ne znaju čitati i dešifrirati aditive na deklaracijama na proizvodima napisanima s fontom 8, sami su krivi ako su preosjetljivi na konzervanse u kozmetici, sami smo krivi jer vozimo automobile natopljene kancerogenim protupožarnim kemikalijama koje su gorile neki dan u C.I.O.S.-u, sami smo krivi što smo bolesni, glupi, siromašni i nezaposleni jer nismo poduzetni, ne znamo pisati EU projekte, sexy životopise i jesti janjetinu s pravim ljudima koji nam mogu srediti predstečajnim nagodbama dugove. Ili kako su mi janjičari iz najvećeg hrvatskog onečišćivača rekli kad sam primao novinarsku nagradu na okolišno novinarstvo: Nemate nas pravo prozivati za nedostatak zelenih projekata jer i vi imate emisije iz vašeg osobnog automobila!

Dijabolički P.R. je stvarni dokaz postojanja zla, puno bolji od svih koji mi se nude za postojanje Svemogućeg, puno bolji od dokaza smisla patnje nevinih. Neosjetljivi političari rado brane takav sustav u kojemu nisu odgovorni ni za što jer novaca za zaštitu građana nema. Građani a ne političari su ga potrošili jer su živjeli iznad svojih mogućnosti. I sad ih čeka besmislena patnja začinjena praznom šprehom.