Mentalna retardacija

Djevojčica sjedi na strunjači i ljulja se naprijed-natrag. Krupna je, pomalo meštrovićevske konstitucije, ali nije debela. Zapravo me podsjeća na mene samu u njezinoj dobi, kada su već bile popularne izdužene figure uskih bokova, a meni su dok sam se držala za šipku u autobusu znali popucati šavovi na prevelikim leđima. Ona je slijepa, tako da se time sigurno ne zamara. Osim toga teško je mentalno retardirana. Ima lice tako bijelo da snimatelj na njemu može postaviti balans, otmjen, blažen, antički profil. Na podlakticama nosi ožiljke od ozljeda koje si nanosi zubima.

To je tragična dijagnoza, ali situacija nije nimalo tragična. Ona se igra sa psom. Crni retriver, obučen za rad s ovakvom djecom, leži ispred njenih nogu savijenih u klečeći položaj. Ona spušta ruke otvorenih dlanova na psa, na način na koji ljudi pružaju dlanove iznad vatre, ili nekog drugog izvora energije. Prije toga ga hrani: terapeutkinja joj sugerira kada da otvori ruku u kojoj je pseći kolačić, pas uzima hranu, a potom štedljivo poliže ispruženi dlan, da mu nešto ne bi promaknulo.

Djevojčica se zove Marinela, njezino stanje se vjerojatno ne može popraviti, ali njezino raspoloženje može, uz pomoć dobroćudnog, dobro obučenog psa. Koji neće reagirati ni ako postane agresivna, što ona povremeno jest, i to na nimalo bezazlen način, ali nikad prema psu. U tom dvostrukom mraku u kojem živi, u mentalnoj i okularnoj sljepoći, intuitivno i burno pokušava izaći iz vlastite izolacije, prema kojoj su samice egzotičnih zatvora upravo bajkovita mjesta. Ali ponavljam, situacija nije nimalo dramatična, na strunjaču s prozora koji gleda u zelenilo pada intenzivno svjetlo, lijepo je tamo dolje, na suncu, i ja se sjedam između nje i psa, imam potrebu sudjelovati u lijepom trenutku, pa također otvaram dlanove i guram ih u krzno.

Nakon nekog vremena se opraštam, prilazim joj s leđa i stavljam ruku na rame, valjda jer mi se čini da najbolje komunicira taktilno, lagano pritišćem njezinu lijepu, mišićavu nadlakticu, i kažem: Ćao, Marinela. Ona podiže ruku, s onim neodređeno mudrim, blaženim osmijehom slijepih ljudi, i polagano maše. Izraz koji koristim i u ovom tekstu, mentalna retardacija, uzrokovao je da ravnateljica Marineline škole zatraži povlačenje svih mojih priloga na temu djevojčice i njezinog psa. Osim neugodnog izraza, tu je i ime djevojčice.

Marinela. Ravnateljica, naime, misli da, ukoliko se djeca s ovakvom dijagnozom uz pristanak roditelja pojavljuju u medijima, ipak nemaju pravo na ime. Bolesni, ili oštećeni ljudi nemaju zašto biti imenovani: za razliku od kućnih ljubimaca, ili psa iz ove priče, koji se zove Cezar, djevojčica Marinela trebala bi biti nešto bezimeno s poteškoćama u razvoju, tim lažljivim eufemizmom koji ne objašnjava ni njezinu sudbinu, ni njezinu dramu.

Biti mentalno retardiran je, naime, u provinciji velika sramota. Dopušteno je dijete s autizmom, ili hiperaktivno, dopušteno je imati leukemiju ili cerebralnu paralizu, ali pobogu, nek je živo i zdravo, samo da nije retardirano, u svom srednjovjekovnom praznovjerju strahuje zaostala, da ne kažem retardirana, hrvatska provincija.

Čelni ljudi, ljudi na funkcijama ravnatelja škola za djecu s raznim poteškoćama (eufemizmima nikad kraja, pa čak nije osobito preporučljivo reći problem, nego tek poteškoća, kao da je u pitanju kakva usputna probavna smetnja), ti ljudi obilato podržavaju društvenu hipokriziju i laž. Jer mi smo svi, naime, užasno pametni, i kad se razbolimo, patimo dostojanstveno, kao intelektualci. Mentalno retardirani nemaju taj alibi da pate unatoč, ili upravo zbog, vlastite inteligencije: oni pate životinjski, i od te patnje njihove najbliže treba poštedjeti tako da im se podmetne kukavičje jaje poteškoća, pa tako ispada da je njihova patnja jednako nedefinirana kao i njihova dijagnoza, uopćena i nedostojanstvena pojava.

Ja sam za pravo na mentalnu retardaciju. I na sve što živog čovjeka može snaći, pogotovo ukoliko je riječ o onomu na što sam nije uopće utjecao, nego je snašlo njega, rođenjem. Za to sam da sve škole koje pohađaju retardirana djeca, djeca kao Marinela, nabave tog nesretnog psa, štogod o tome mislio ministar Jovanović, da ti mladi ljudi sjede na strunjačama na suncu, s rukama u krznu živog bića koje ih ne procjenjuje po njihovom kvocijentu inteligencije. Koji je uostalom krajnje varljiva kategorija, jer uživanje u životinjama znatno je sofisticiranije od uživanja u beneficijama političke vlasti.

Na žalost, pitanje retardacije uglavnom se uopće ne odnosi na djecu, nego na njihove roditelje. Jer oni su ti koji se moraju, uz sve drugo, suočiti s biološki neprirodnim strahom da će ih nadživjeti vlastito dijete, koje ne može opstati bez njihove pomoći. Teško je izmjeriti taj nadljudski napor koji moraju uložiti u dječake i djevojčice koji nikad neće preuzeti njihovu ulogu, ulogu staratelja. Ali je jednako tako teško zamisliti da im pomaže jedna potpuno površna laž, u kojoj se barata optimističnim kičem, a njihovo dijete postaje bezimen, i skriven slučaj, anonimna statistička pogreška, čije ime, Marinela, mora ostati poznato samo užem obiteljskom krugu.