Bespuća birokracije

Ovaj tekst posvećen je o birokraciji. Bit će to dug, nezgrapan članak, s malo ili nimalo smisla. Birokracija je svugdje neugodna. U Hrvatskoj, međutim, ona se čini osobito bolnom.  To je zato što su naše sudbine duboko utkane u misterij birokratskog aparata. Nemamo drugog izbora: moramo se kretati hodnicima toga labirinta i stajati u dugim redovima, tražeći, čekajući odgovore. Nema izlaza.

Iskustvo mi govori da se razgovor u kafiću lako može pretvoriti u raspredanje o problemima s birokracijom. Upitajte prijateljicu kako je – vrlo vjerojatno slijedi priča o nekakvom birokratskom paklu, čekanju nekog službenika na nekom odjelu, koji može učiniti nešto kako bi njezin život krenuo dalje. Građevinske dozvole, radne dozvole, papiri za diplomu, specijalistički pregled, isplata plaće - sve to često u potpunosti ovisi o birokraciji.

Tko drži volan?

U svakom od navedenih slučajeva, oblak neizvjesnosti plovi nad sudbinama vaših prijatelja. Nitko od njih zapravo ne zna gdje je problem u tim situacijama, niti tko je zapravo odgovoran za njegovo rješavanje. U monarhiji,  odgovornost je, pretpostavljam, na kralju. U birokraciji, birokratiziranoj državi, odgovornost je toliko raspršena da ne leži na nikome. Imam osjećaj da u ovim uvjetima, bilo koji birokrat koji pokuša preuzeti bilo kakvu odgovornost za neku odluku, riskira potkopati cijeli taj poduhvat i duh sustava. Ili možda, poput svojih ostlaih kolega, on čak ni ne zna što radi.

Nemoguća pitanja

Zahtjev da priložite nešto nemoguće jedno je od ključnih negativnih obilježja birokracije. Imam osjećaj da od nas mogu tražiti da činimo čuda (hodamo po vodi, uskrsnemo mrtve) samo da se dokopamo nekog životno važnog dokumenta. Jednom sam četiri mjeseca čekao plaću jer su u računovodstvu inzistirali na JMBG-u. Imam OIB, ali to nije bilo dovoljno dobro. Trebao sam imati JMBG, što je bilo prilično teško s obzirom da sam rođen u Oklahomi, ne u Hrvatskoj, niti čak u bivšoj Jugoslaviji. 

Izgleda, međutim, da sam ja imao veću odgovornost zbog toga gdje sam rođen, nego osoba čiji je posao da plaća ljude bio – ustanoviti kako platiti ljude. Tek nakon što sam se upitom o JMBG-u obratio Ministarstvu unutarnjih poslova i mojoj banci, računovodstvo je konačno prihvatilo ono što sam im rekao na početku: legalno, metafizički i logički, ja ne mogu imati JMBG.

Može li biti lakše?

No, ako živimo u modernoj državi, moramo imati birokraciju. Možemo težiti i onoj vrsti kakvu je zagovarao Max Weber - hijerarhijskom sustavu s jasno definiranim pravilima. Ili, možemo imati vrstu o kojoj je pisao Franz Kafka - mutnu, bezobličnu i… jezovitu. 

Nekoliko jednostavnih promjena mogle bi je uljepšati. Recimo ukloniti velike staklene pregrade između nas i službenika. Čemu one uopće služe? Obrani od bacila onih prehlađenih? Nemogućnost da razgovijetno čujete osobu s kojom razgovarate zasigurno pridonosi frustriranosti stanjem stvari. Ili, što je s onim vratima koja se mogu otvoriti samo iznutra? Nisam vidio tako nešto prije nego što sam došao u Hrvatsku. Ako već ne možemo imati stvarnu otvorenost i odgovornost, potrudimo se barem oko estetike. Dajte nam iluziju svjetla na kraju ovog labirinta tunela. To bi bio nekakav početak.       

                                   _______________________________________
Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju ovog bloga.