Slabe ruke i ročkas

Glodao me Purlitzersko-boračko-lovačkom pričom preciznije od glodalice druga Tite jedan stariji kolega tijekom jednog dežurstva u izbornom stožeru HTV-a (gdje su se tijekom predizborne kampanje primale želje političara o 30 sekundi medijskog pokrivanja političkog skupa u Garešnici i 27 sekundi skupa u Špišić Bukovici sve u istoj reportaži).

Glodanje je bilo ovako intonirano: prošla su dobra vremena televizije jer su prava bila kad se iz Šubićeve emitiralo a prije toga razvijala filmska traka od samo dvije minute u Ilici i montirala ne znam gdje u gradu. Taj mi je isti kolega koji mjesec prije naredio da radim anketu među Zagrepčanima o tomu što misle o nepravedno poništenom golu Rijeke koja je izgubila zbog toga nogometno prvenstvo (Dinamo alias Croatia je morala biti prvak) a nakon što je vidio odgovore koje sam dobio rekao: Morate paziti na svoj posao!

Zbog tog detalja sam ga uslijed reminiscencija o zlatnom dobu Televizije Zagreb prekinuo: Znate li gospon X onaj vic kad se sretnu dva stara solunska borca. Pa će jedan: Sećaš li se ti, Jovice, kad smo onomad motali sablje oko naših...  A Jovica mu odvrati: Kako ne, a vid' sad ruke oslabile! Htio sam mu reći kako je prilikom veličanja prošlosti teško reći je li bila bolja samo zato jer je netko bio mlad...


Ušteđena stoljeća i pozlaćena šutnja

Ne volim kad se priča o tomu kakva su bila vremena i slušati skanjivanja kakva su sad (moj naivni otpor starenju) ali kad bi me netko plaćao tapšanjem za pisanje bloga na HRT-ovom web-u onda bih morao priznati da često čujem izlizane menadžerske mudrolije kako je danas vrijeme novac, šutnja zlato te da nije toliko bitno koliko nešto vrijedi nego koliko nekoga uvjeriš/slažeš mu/joj/njima/svima da vrijedi i koliko novca za možda nešto nepotrebno i bezvrijedno dobiješ (primjećujete li kako glagol dobiti istiskuje glagol zaraditi?).

No ako se ta močvarna plitka blefologija onih koji ne bi prošli ni test stranog jezika malo razgrne (nedavno sam čuo da je jedan pametni ministar izbjegao stranog stručnjaka jer ne zna dobro engleski i ne zna što bi s njime pričao) ipak se vidi kako nije sve roba koliko god  naš usenasepodase2podbratkakraseprase mentalitet protiv toga roktao.

Ako je sve roba onda država ništa ne smije poticati niti nikoga zaštićivati a sve češće čujemo da to i ne može raditi jer nema novaca pa sve ustupa tržištu i privatnicima. Ako je tako čemu služi država nego da uzalud troši poreze? Ako se ide dosljedno dalje neka sve usluge države budu na tržištu pa ako recimo zagrebačka gradska uprava može pobijediti na natječaju za recimo Plan gospodarenja otpadom koji ne uspijeva sa Gradskom skupštinom donijeti 6 godina onda nije ni potrebna.

S druge strane ako je sve roba kako recimo procijeniti u privatnoj sferi koliko stoji zagrljaj djeteta, buđenje uz osobu koju voliš ili prestanak buđenja uz osobu koja je dobra dok ne popije a rijetko je trijezna (a država te ne uspijeva od nje zaštititi niti od nje naplatiti alimentaciju), koliko je vrijedno ispadanje podobnog i preplaćenog šefa neprofesionalnim i glupim, smijanje s prijateljima na vlastiti i tuđi račun ili hladovina tijekom teške žege koja izbija iz svakog milimetra zagrebačkog asfalta, hladovina koju se može naći u Botaničkom vrtu kad se prođe pored mlječike  i zađe u vrt među četinare uz Runjaninovu ulicu?

Botanički vrt se otvorio za posjetitelje nakon zimskog sna ovih dana proslavio 125. rođendan. I kad se dođe do fontane koja je vrijednost onih lopoča i staklenika u kojem se svake godine uzgoji 5 tisuća primjeraka našeg endema velebitske degenije a ove su godine po prvi put uzgojili i druge ugrožene endeme: livadski procjepak i Teutin zvončić. Endem koji je na Visu pored Teutine pećine pronašao profesor s Agronomskog fakulteta Sandro Bogdanović. I ne, nije to za jesti niti to možemo prodati nekomu za milijun eura niti ćemo dobiti (eh da mi je dobiti na lotu, to čujem od onih koji su uštedjeli stoljeća svojeg i tuđeg vremena), novce iz EU za to... 

Te divne biljke ne služe ničemu drugome nego da nas podsjete na bogatstvo bioraznolikosti (3. je Hrvatska po tomu u Evropi), kako priroda ne postoji zbog nas, kako razvija kroz evoluciju začuđujuću ljepotu (avaj, samo za one koji je žele i mogu vidjeti), kako je zapravo ta priroda prema nama ravnodušna jer mi nismo jedino dobro i lijepo u njoj. Te su biljčice tu da kažu onima koji njihovu poruku mogu čuti: Ovaj bi izrovani i silovani planet nakon nestanka vaše ljudske vrste duboko odahnuo


Šprehološki demanti

A odahnuti mogu svi oni koje sam preplašio u prošloj kolumni većom cijenom odvoza zagrebačkog otpada (što će se dogoditi i drugdje zbog izgradnje centara za zbrinjavanje otpada). Nakon što mi je poručeno da se Super Miki ne osjeća dovoljno stručnim da mi da intervju, zamjenica pročelnika za zaštitu okoliša i gospodarenje otpadom rekla mi je da cijena odvoza zbog izgradnje spalionice (koja je u medijima tijekom godina rasla od 170 do 600 milijuna eura bez prosvjeda oporbe), kupnje smeđih kanti i posebnih kamiona za biootpad neće porasti iako je jedna studija za zagrebačku spalionicu to već najavila (sad se naravno radi nova studija, možda će isti autori opet uzeti podatke od vjetru iz Maksimira a ne s lokacije spalionice u Resniku).

Pratim dugo zbrinjavanje otpada i ekologiju ali od šprehe lokalnih i inih političara stvarno ponekad onemoćam. Dobro da se to dogodilo pred kraj ovog bloga. Rekli su mi da sve preko dvije stranice nitko ne čita, a ova je rečenica na trećoj stranici pa u njoj mogu napisati bilo što. Pisanje blogova i stvaranje reportaža ima neke sličnosti sa sjećanjem. Sve tri aktivnosti obojene su osjećajima pa se nečega ne možemo sjetiti i nešto moramo izbaciti poput onih ljudi kojima bez puno zastajkivanja govorimo e stvarno bi se trebali naći na kavi!. Svatko se rašomonski sjeća savijanja sablje na svoj način... netko glođe a netko njurga sebi u bradu ili na blogu...