Dva doma

Godišnji odmor je gotov. Malo prije sam sletjela u Zagreb. Vratila sam se doma. Bila sam doma u Buenos Airesu za godišnji odmor. Da, imam dva doma. Jedan je u Zagrebu gdje živim a drugi je u Buenos Airesu gdje živi moja obitelj i prijatelji. Svaki posjet svojoj obitelj u Argentini završava na isti način - tjeskoba je u zraku, ne uspijevamo zadržati suze, sretni smo jer smo bili zajedno i tužni jer se rastajemo.


U gotovo jedanaest godina života u Zagrebu valjda sam se trebala naviknuti na oproštaje. Ali od samog pisanja te riječi se naježim. Ne mogu se oteti dojmu da živim od oproštaja do oproštaja. Kao prvo od obitelj i prijatelje koji žive dolje, a kasnije kad me isti posjete u Hrvatskoj. Svaki trenutak proveden s njima je hrana za dušu.


Uzbuđenje zbog ponovnog susreta je toliko pozitivno koliko je bolan rastanak. Iako sam životom u Zagrebu ispunila svoj životni san, živjeti toliko daleko od obitelj je zaista teško. U Zagrebu sam upoznala divnih ljudi koje doživljavam kao svoju novu obitelj, ali nema do maminog zagrljaja ili očeve riječi, a da ne spomenem razgovor s bratom ili sestrom ili osmijeh svoje male nećakinje.


Kad sam tek stigla u Hrvatskoj i pohađala tečaj Croaticum na Filozofskom faksu, upoznala sam ljude sa svih strana svijeta s kojima sam učila hrvatski. Godinu dana smo bili pravi tim. A nakon tečaja svatko je krenuo svojim putem – neki su ostali živjeti u Hrvatskoj a drugi su se vratili u svoje zemlje. Bilo je čudno nastaviti život bez onih s kojima si sve dijelio, jer ni oni nisu imali nikoga drugog u Zagrebu.


Stalno netko ulazi i izlazi iz naših života. Što je najbolje, život teče dalje, i to toliko brzo, da čovjek nema vremena pomiriti se s činjenicom da druga osoba više nije dio svakodnevnog života. Ubrzo nastane nova rutina i postane dovoljno telefonski razgovor ili razmjena mailova za znati da je druga osoba dobro.


 Ali realno gledajući i nije toliko loše živjeti daleko od obitelj, jer onda kad smo zajedno sve je nekako intenzivnije, iskoristimo svaki trenutak. S druge strane jako mi se sviđa osjećaj da imam dva doma. Svaki ispunjen različitom ljubavlju – jer dom je tamo gdje ti je srce.


Moji su domovi u zemljama drugačijih običaja, kodeksa, drugačijih ljudi. Ja sam spoj dviju kultura. Nakon mog dolaska u Zagreb kao da sam morala sve iz početka ponovno naučiti - pričati, hodati… A onda kad osjetiš da si svoj na svome, dođe netko tko ti govori kako tvoj rodni grad više nije tvoj jer si ga napustio, a mjesto u kojemu živiš je od nekog drugog, da si ti tamo stranac.


Ponekad su me uspijevali uvjeriti da je to tako, da ne pripadam tamo gdje jesam, dok sam ja osjećala da više nisam pripadala tamo odakle jesam. Ali svu sreću prije nekoliko godina sam prestala mučiti tuđu muku. To je zapravo njihov problem.


Ja sam jedino po tom pitanju sebična. Buenos Aires, gdje sam se rodila je toliko moj kao Zagreb u kojemu živim. Ja sam Hrvatica rođena u Argentinu i Argentinka koja živi u Hrvatskoj. Imam dva doma i oba su, bez obzira na udaljenost, ispunjena ljubavlju.


*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-


Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.