Bolovati od hrvatstva

Prije osam godina sam osvijestila veliku istinu. Bolovala sam od hrvatstva od malih nogu, što je u konačnici bio faktor koji me potaknuo da napustim rodnu Argentinu i počnem novi život u Hrvatskoj. Tu je dijagnozu opisao hrvatski honorarni konzul u Rosariju 2006. godine i smatram da je to najveća istina o Hrvatima u dalekom iseljeništvu.

Prepoznaje se po suzama u očima kad se čuje Hrvatska himna, neiscrpnoj žeđi prema bilo čemu hrvatskom, pjevanju hrvatskih pjesama čak i kad se ne zna jezik, ponosnom plesanju hrvatskog folklora, lijepljenju naljepnica HR na automobile kao da zakon na to obvezuje, pripremanju tradicionalnih jela za blagdane bez obzira na ekstremno visoke temperature koje su u Buenosu tijekom Božića - to je bolest zvana hrvatstvo.

Ne mogu se oteti dojmu da se simptomi pojačavaju kako udaljenost od Domovine raste. Bez obzira na nešto više od 11 i pol tisuća kilometra udaljenosti zračnom linijom i činjenicu da su se dobro integrirali u argentinsko društvo, Hrvati dosljedno njeguju svoju kulturu i održavaju identitet.

Ima ih rođenih u Hrvatskoj, ali uglavnom se radi o potomcima Hrvata. Prisutni su u svim slojevima argentinskog društva i u svim sferama društvenog i kulturnog života. Raspršeni po čitavoj Argentini, imali su potrebu držati se zajedno, pa su osnivali brojne Hrvatske centre u kojima su neki aktivni članovi, dok se drugi pojave samo na posebnim proslavama.

I sama sam bila aktivni član hrvatske zajednice u Buenos Airesu 24 godine, u sklopu Hrvatske misije Sveti Nikola Tavelić. Hrvatski franjevci koji su vodili ovaj centar i druge centre imaju veliku ulogu u opstanku zajednice i snažna su poveznica s domovinom.

Nakon nedjeljne mise na hrvatskom jeziku ljudi prepričavaju uz šalicu kave zadnje novosti. Mnogi članovi zajednice doživljavaju Hrvatsku kao svoju domovinu, dok na Argentinu gledaju kao na svoju državu i jako su zahvalni što ih je primila raširenih ruku. Faktor udaljenosti svakako je ključan razlog što većina argentinskih Hrvata idealizira svoju prvu domovinu.

Mnogi od njih su posjetili Hrvatsku, ali ih još puno tek sanja taj trenutak. Daljina i neizvjesno ekonomsko stanje Argentine golema su prepreka u ostvarenju toga sna. Posebni trenuci su oni kada im u posjetu dođe netko iz Domovine kao ja sad, a pogotovo kad se radi o političarima, folklornim ili klapskim skupina.

Zahvaljujući razvoju tehnologije, danas je puno lakše pratiti što se događa s druge strane Oceana i smatram da Hrvati ovdje imaju poprilično realnu sliku. Poseban trenutak sam doživjela kad sam došla u Hrvatski centar gdje su mi ljudi prilazili, zahvaljivali i čestitali na našem radu u Glasu Hrvatske, ali ipak su mi najdraži bili komentari vezani uz moj blog jer tvrde da im je on prozor u hrvatsku stvarnost.

Mnogi su me ispitivali o hrvatskom gospodarstvu, te ga uspoređivali u objema državama, koje imaju dosta zajedničkoga. Ali bez obzira na aktualno stanje, ne prestaju sanjati povratak u Hrvatsku, iako će to mnogima ostati samo san jer su ovdje već pustili korijene i stvorili obitelji i novi život, prenoseći od naraštaja do naraštaja zaraznu bolest hrvatstva, koja se u svakodnevnoj uporabi pojavljuje i pod jednostavnim imenom - ljubav.


Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.