Ljudi bez pedesetičetiri plaće

Hrvati ovih dana intenzivno preziru jedni druge. Gledaju bosanske demonstracije, i narogušeni su na vlastite susjede, koji nisu do te mjere buntovni da krenu paliti gume po trgovima. Vode se o tome impotentne rasprave o mentalitetu, koje su znatno licemjernije od svehrvatske šutnje. Pravi razlog zašto Hrvati ne pokreću socijalne pobune je naime neprilično izgovoriti, pa se o njemu ne raspravlja, nego se šuti i kutri, i iracionalno nada kako će pobunu iz Bosne preko Grmeča donijeti kakav povoljan vjetar.

A Hrvati se nisu digli na noge iz vrlo jednostavnog razloga, što nisu gladni kao građani Bosne. Još nisu dovoljno gladni. Statistički je više onih koji su se nahranili, koristeći blagodati akcija u supermarketima, koji svakodnevno u udarnim televizijskim terminima nude povoljno carsko meso (što god to bilo), ulje, i nekakve opskurne kobasice.
U Bosni kobasica više nema, barem za nezaposlene. Koji ne prosvjeduju dovoljno "mirno i dostojanstveno", nego pale policijske automobile, i administrativne zgrade. Pale i arhive, jer im je savršeno svejedno što se u njihovom vilajetu događalo u vrijeme Austrougarske Monarhije, kao što im je svejedno što će s njima biti nakon što ih policajci jednog po jednog utjeraju u haustore. Zbog te se ravnodušnosti demonstrantima u medijima naveliko lijepi etiketa "vandala" i "huligana", što je krajnje cinično. Jer je glad sama po sebi izrazito necivilizirana, i proizvodi upravo takve ljude.

Neobična ideja da ljudi koji nisu primili 54 (pedeset i četiri) plaće imaju bilo kakvih obzira prema urbanizmu i povijesnoj baštini može nastati samo u krajnje psihopatskoj svijesti državnih aparatčika. Jednako kao i malograđansko zgražanje nad pljačkom, jer potpuno je prirodno da ljudi koji su opljačkani i više ništa nemaju i sami krenu otimati i krasti.

Osuđivati ovakvo ponašanje jednako je bešćutno kao osuđivati ponašanje ruskih trupa u Drugom svjetskom ratu, čiji su pripadnici naveliko klali, kuhali i jeli zarobljene čistokrvne konje, lipicance.

Zgražanje nad uništenim zgradama u nevjerojatnoj je disproporciji sa zgražanjem nad uništenim životima. Spomenici Otomanskog i Austrougarskog imperija namijenjeni su vječnom obožavanju, a radnici opljačkanih tvornica neka krepaju na nekom prigodnom i diskretnom mjestu, po mogućnosti unutar vlastita četiri zida bez fasade, kako se ne bi kvarila opća malograđanska vizura.

Jer dopušteno je da im krule crijeva , ali nikako nije dopušteno da se ne ponašaju "mirno i civilizirano". Zašto bi bili civilizirani, zašto bi uopće bili dobro odgojeni, ljudi koji ne izlaze na kraj s tako primarnim problemima kao što je prehrana, ogrjev i nadstrešnica nad glavom, na to pitanje ne odgovara ovaj izopačeni svjetonazor. Valjda se smatra kako je u zvjerskoj tranziciji Marx prevladan do te mjere da više ne treba uvažavati ni pravilo da baza diktira nadgradnju. Premda je eksperiment s magarcem kojeg su učili da ne jede rezultirao neuspjehom čak i u narodnoj poslovici.
Ideja bezvrijednih ljudi koji uništavaju visokovrijedne arhitektonske mete, ili barem zajednici "proizvode trošak", vraća prosvjednike u okove vječne krivnje, gdje se u prvom redu imaju osjećati nelagodno zbog vlastite socijalne insuficijentnosti, jer nisu prepoznali tabue sitih i relativno sitih članova zajednice, a potom se imaju osjećati dužnima, jer su uništili zajednička dobra koja su bili dužni osjećati kao zajednička, a ne tuđa, bešćutna i neprijateljska.

Umjesto njihovog "divljaštva", nude im se "zakonite" metode komuniciranja sa sustavom, npr. čekanje da "institucije obave svoj posao", što je sinonim za ono krepavanje u vlastita četiri zida, jer institucije se u vlastiti posao nipošto ne žele miješati, osim sporadičnog puštanja dimne zavjese u medijima, kako ne bi ugrizle ruku vlasti koja ih hrani.

Jasno, kao izbor se nude i "mirne" demonstracije, koje podrazumijevaju da se u kriminal ogrezli vlastodršci imaju duboko postidjeli nakon što im tri dana nekoliko tisuća građana s dva megafona pod prozorom uzvikuju da su lopovi. Činjenica da bi većina pripadnika političkih elita takvu scenu promatrala potpuno ravnodušno kroz guste zavjese, žderući pritom na kruh debelo namazanu guščju paštetu, nije predviđena u na brzinu iz stabilnih društava prepisanom vokabularu krhkih post-jugoslavenskih demokracija.

Demonstranti, takozvani vandali, dobro poznaju vlastite strukture vlasti, svoje čaršijske polubogove. Znaju da ih od povlaštenih fotelja ne može odvojiti nijedan drugi osjećaj, osim straha.