Draž pravih pisama

Neki dan promatram svoga poštara. Na ramenu nosi tešku vreću. A ja razmišljam o tome kako ovih blagdana nisam poslala niti primila niti jednu čestitku poštom. I krivo mi je.


Prisjećam se kako smo nekad na vidljivom mjestu u kući stavljali čestitke koje smo primali od rodbine iz Hrvatske - iako su, jer to tako ide u Argentini, uvijek stizale sa zakašnjenjem. Bez obzira na to što nismo poznavali svoje rođake, čitajući njihova pisma osjećali smo bliskost s njima.


Nakon povratka s mojeg prvog putovanja u Hrvatsku 1997. redovito sam se dopisivala s novostečenim prijateljima iz domovine. Tada je telefoniranje iz Argentine bilo prilično skupo, pa su razgovori bili kratki i brzi. I zato je razmjena pisama bila najbolja opcija. Tako sam mogla naširoko i do detalja ispričati novosti. A kad bih sjela pred prazan papir, proživljavala sam ponovno događaje o kojima sam pisala.


Nakon što bih poslala to pismo držao me žar iščekivanja odgovora. Čim bih čula da je poštar ispred kuće, jurila bih van u nadi je da odgovor konačno stigao. A kad bi pismo napokon bilo u mojim rukama, s radošću sam ga čitala više puta, sve dok ne bih gotovo zapamtila njegov sadržaj. A onda bi sve opet krenulo ispočetka: pisanje, iščekivanje, čitanje… Sve dok nisam počela koristiti elektronsku poštu.


Kao što je rekao francuski kulturni teoretičar i urbanist Paul Virilio, modernizam je opsjednut kontroliranjem prostora u istoj mjeri kao što je postmodernizam opsjednut kontroliranjem vremena. Pa i Goethe je u svojem opisu uspona građanskog društva upozorio na kompendij “obilja i brzine”. Razvojem tehnologije vrijeme se skratilo, pa tako komunikacija više ne ovisi o vremenu, nego o prostoru. A glavni prostor postao je Internet.


Danas se čini da je pisanje pisma postalo stvar prošlosti. Više se ne veselimo kao nekad kad sretnemo poštara ispred ulaza, jer znamo da donosi režije ili neku službenu poštu kojoj se nemamo razloga radovati. Sad razmjenjujemo “real time” elektronska pisma i možemo slijediti priču dok se i odvija, i to na obje strane. Ne moramo paziti da ne pogriješimo ili zaflekamo papir dok pišemo. Prije smo trebali sabrati ideje, naći prave riječi da bi izrazili osjećaje i misli. Bilo je potrebno sve to organizirati u glavi, a rukopisom smo na papiru ostavljali pečat svojstven nama.  Lakše je, naravno, napisati e-mail koji možemo pretipkavati i ispravljati sve dok ne budemo potpuno zadovoljni.


U doba instant poruka nužno nestaje draž iščekivanja poštara. Zato i ne čudi što su se prihodi Hrvatske pošte od običnih pisama u prvoj polovici 2013. godine smanjeni su za nešto više od 22 milijuna kuna u odnosu na isto razdoblje prethodne godine.


Ja još uvijek čuvam u posebnoj kutiji pisma koja sam nekad primila i rado ih ponovno čitam. Ali ipak se spojim na Internet i besplatno nazovem obitelj u Buenosu da čujem današnje novosti, kako ne bih trošila dragocjeno vrijeme na pisanje – dug duhu vremena…


*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-


Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.