Jahači na čelu kolone

Nervozan je Slavko Linić, jer mu nedostaju 42 milijarde kuna za proračun. Čim mediji izvijeste da je ministar financija nervozan ili zle volje, i građani postaju izrazito nervozni, a neke već hvata i smrtni strah. Već dvije godine napeto pratimo taj triler s Linićem, jer on će barem dio tih sredstava namaknuti pretresajući nam džepove, pa makar nam otimao po sto grama sira iz frižidera. Što zapravo i čini, ali kako (ipak) nema dovoljno zaposlenih da bi ih mogao slati od vrata do vrata, kako bi pretraživali smočnice i lišavali nas viška namirnica, povećava međustopu PDV-a za šećer, ulje, mlijeko, lijekove i dječju hranu sa deset na trinaest posto.

Vlada je postala paklena mašina: gomila nedoraslih ljudi koji žive od rezultata reketarenja ministra financija. Jasno, od toga žive i umirovljenici i državni službenici: s prvima se dok ne umru ne da ništa poduzeti, a drugi će se državne službe držati do posljednjeg daha, prvo jer nitko ne treba privatne učitelje, željezničare i arheologe, a drugo jer u privatnom sektoru stvari tako stoje da liječnica pulske hitne službe, objašnjavajući porast koronarnih bolesti i infarkta u populaciji mlađoj od četrdeset, sliježe ramenima i lakonski objašnjava: „Linić“. Porezi na nenaplaćena potraživanja, na dužnike, dugove, dugodavce i dugoprimce.

„Većina su ministara ljudi bez emocionalne i socijalne inteligencije“, tvrdi predsjednik Sindikata Istre i Kvarnera, Bruno Bulić. Nemam dojam da je puno pogriješio. Dok vučem za sobom kolica kroz „Kaufland“, moj omraženi supermarket koji mi zbog potpunog odsustva prozora izaziva klaustrofobiju, ali ga unatoč tome uredno posjećujem jer je najjeftiniji, uredno mantram na temu izjave istog autora: „Kad govore da „trošimo više nego što zarađujemo, okreću pilu naopako. Zapravo zarađujemo manje nego što moramo potrošiti“.

Bulić misli kako nam vlada pokušava usaditi osjećaj krivnje, jer tako bježi od vlastite odgovornosti za našu bijedu i nezaposlenost. Naravno, trošiti ne moramo uopće, možemo živjeti od razmjene dobara i vlastite proizvodnje, ali to je pitanje društvenog konsenzusa. Koji je, čini se, na najboljem putu da bude ostvaren u Metkoviću i Omišu. Gradonačelnik Metkovića, psihijatar Božo Petrov, u sedam je mjeseci vlasti naslijeđene Jambove dugove smanjio za 37 posto, više o šest milijuna kuna. Gradonačelnik si je skresao plaću na petsto eura, s troje djece živi u podstanarstvu, i vozi Renault Clio na plin. Gradonačelnik Omiša Ivan Kovačić prodao je službenu Škodu Superb kako bi skupio 150 000 kuna za jedan seoski dječji vrtić.

Sada je na potezu vlada. Ako oni prestanu trošiti, prestat ćemo svi. Jer, kako u knjizi „Sreća“ naglašava Richard Layard, profesor na londonskoj School od Economics, većina studenata menadžmenta će radije odabrati da zarađuje dvostruko manje, ukoliko je to više od prosjeka u njegovoj okolini, nego dvostruko više, ako je ispod prosjeka susjedstva. Sasvim bi se sigurno isto pravilo moglo primijeniti na trošenje.

Prestanak trošenja deprimira nas jer nas u jednom trenutku socijalno izolira. Ako više nemamo za kavu, nećemo otići u kavanu. Pozvat ćemo prijatelje doma, ali to podrazumijeva da imamo kave, tog za ishranu nepotrebnog artikla, doma. Obično podrazumijeva da kupimo i kekse. Ako bi se premijer Milanović pojavio odjeven kao Mahatma Gandhi, a Slavko Linić odnekud izvukao staru vojnu uniformu i prestao kupovati žilete kao Fidel Castro, te ako bi njih dvojica sjeli ispred Markove crkve prekriženih nogu, točeći si u plastične čaše čaj iz termosice, svi mi koji se očajnički borimo kako bismo održali privid da živimo u zapadnoeuropskoj civilizaciji mogli bismo odahnuti. I nesretnom trošenju bi napokon došao kraj: izvukli bi iz ormara što roditeljske rashodovane uniforme, što indijske krpe nakupovane u gimnaziji, sandale bi sašili svojeručno, kao što uostalom već dulje vrijeme svojeručno obavljamo poslove za koje smo nekada plaćali kućne majstore. Posadili bismo nešto graha, posijali kupus i mrkvicu, zatvorili kokoši u garaže.

Valjalo bi po hitnom postupku usvojiti kakvu uredbu da se smiju prekapati zelene površine, jer i nije baš vrijeme za dekorativno bilje. Trebalo bi dati malo spustiti svjetiljke javne rasvjete, da građani navečer mogu pod njima sjediti i čitati, kako bi doma uštedjeli na struji, jer nema smisla da gori i u kući, i izvan nje. Na prosvjeti bi se znatno ušparalo ako bi roditelji, oni zaposleni, za učionice ustupili svoje dnevne sobe. Sve automobile treba prodati u treće zemlje, a kako nam je javni prijevoz funkcionira svega u nekoliko gradova, svima koji na posao putuju do šezdeset kilometara treba zauzvrat nabaviti izdržljive konje, koje će prehranjivati sijenom sa zapuštenih poljoprivrednih parcela, te zelenih površina oko neprodanih novogradnji.

Sve bi to još i moglo ispasti simpatično. Na kraju krajeva, kao što lijepo objašnjava Richard Layard, u posljednjih pedeset godina standard, barem onaj zapadnjački, višestruko se povećao, ali količina sreće ostala je ista.

Ukoliko Milanović i Linić uvedu ovakav model, svi ćemo ih fanatično slijediti. Samo neka prije toga prestanu žderati u toj iritantnoj saborskoj menzi, svoje gospodarske eksperte prebace u direktnu proizvodnju, i uzjašu na čelo naše svega četiri milijuna duge, ali ponosne kolone.