Život na rate

Stigla nam je 2014., a s njom i famozni skijaški tjedan u Hrvata. Krajem prošlog tjedna mediji su nas zasuli prilozima o prvim masovnijim odlascima na skijališta u obližnjim zemljama – Sloveniji, Italiji, Austriji, a neki potegnu možda i do Francuske. Jasno je: i u teškim vremenima, Hrvati se drže svojih tradicija.


Kao srednjoškolka sam se pitala kako je moguće da nekih 200.000 građana – čitav jedan Split – bezbrižno odlazi na skijanje.  Jer za mene je ono, a vjerujem i za većinu građana ove zemlje, i tada i pogotovo danas predstavljalo luksuz. I pritom ne kukam i ne zavidim drugima, nego se realno pitam – kako izgleda ta jednadžba?


Formulu mi je prije nekoliko godina otkrio jedan gospodin u prilogu HTV-og Dnevnika. Novinarka je izvještavala uživo s graničnog prijelaza prema Sloveniji gdje se bila stvorila poveća gužva uslijed navale poklonika skijanja. Za sugovornike je odabrala četveročlanu obitelj, upitala je gospodina za volanom hoće li odlazak na skijanje biti udar na obiteljski budžet: sa smiješkom na licu, on odgovori da neće, s obrazloženjem: ma otplaćivat ćemo zimovanja do ljeta, a onda ljetovanje do zimovanja i tako teče taj krug. Na zadnjem sjedištu slušala su ga njegova dva malodobna sina i zaista sam se zapitala tko je tu lud. Ne samo da na njih proslijeđuje taj način života kao najnormalniju stvar na svijetu, nego eto, dospio je i u Dnevnik! Naravno, postoje i oni koji sebi i svojim obiteljima mogu priuštiti zimovanje, kao i ostale stvari u životu, bez problema. Čini mi se da većina ipak spada u one koje žive na rate.


Dok sam živjela u Njemačkoj na potrošačke kredite i plaćanje u ratama gledalo se negativno, gotovo kao na slabost. Moto je bio: ne kupuješ nešto dok ne uštediš potreban novac. I dan danas taj moto vrijedi. Doduše, zadnje tri ili četiri godine mediji pišu o porastu takve vrste financiranja vlastite potrošnje.  Gotovo uvijek je riječ o mladima i o trošenju na neke luksuznije stvari – uglavnom je riječ o tehnici poput mobitela, tableta, kompjutera itd. U manjoj mjeri riječ je o, primjerice, obitelji kojoj se pokvarila perilica za rublje pa je primorana uzeti ju odmah na rate. Koja je onda razlika između Nijemaca i nas, zašto se u Hrvatskoj baš sve može kupiti na rate? 


S jedne strane odgovor se nalazi u nužnosti. S obzirom na financijske prilike u kojima živi većina hrvatskih građana, znam da je kredit, minus, plaćanje na rate gotovo nemoguće izbjeći u svakodnevnom životu. Mnogi će reći da trgovci i bankari iskorištavaju i zavaravaju narod. Djelomice se s time mogu složiti u situacijama kad je riječ o stvarima poput osnovnih životnih troškova, školovanja, osiguravanja stambenog pitanja itd. No, s druge strane puno ljudi kao da ne shvaća što je potreba, a što prelaženje vlastitih mogućnosti  – zašto uzeti jednosoban stan na kredit kad je moguće dobiti i trosoban, zašto polovan ili jeftiniji auto kad možete dobiti pravu stvar, zašto neki slabiji pametni telefon kad može najnoviji i najbolji model, zašto samo ljetovanje kad može i zimovanje.


No, nije baš sve tako crno: barem ove godine kao građani EU ne provodimo sate u gužvama na granici i bezbrižno možemo unijeti sarmu u druge zemlje članice EU. A i uvriježena hrvatska tradicija zimovanja na rate nije se našla ugroženom, naprotiv, možda će je članstvo u EU i potpomoći – pričekajmo 2015.


- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -


Otkrivanje novih i zanimljivih mjesta, ljudi i događaja pričinjava mi veliko veselje, a još više me veseli kad ta otkrića mogu podijeliti s drugima – upravo tomu služi ovaj blog. Pri tome, kao jedna od Njemica u međunarodnom programu Hrvatskog radija Glas Hrvatske, posebno želim njemačkim govornim područjima približiti našu zemlju sa svim njezinim zanimljivostima. Stoga na stranicama Glasa Hrvatske možete pronaći i njemačku verziju bloga.