Zdravo tijelo i tijesno odijelo

Nemam previše smisla za odijevanje, što bi svi moji prijatelji i poznanici bez dvoumljenja bili spremni posvjedočiti. Ali imam perverzni nagon analizirati vanjštinu političkih kadrova.

Odijelo naime čini čovjeka, i ljudi izgledaju točno onakvi kakvi jesu. Moja vanjština tako svjedoči o neizlječivoj šlampavosti, i nedostatnoj socijalnoj kulturi. Jer otići triput na snimanje u kaputu na kojem nedostaje gumb nije ležerno, nego je nepristojno. Posipam se dakle obilato pepelom, kako bih mogla izjaviti sljedeće:  propast SDP-ove vladavine mogla se naslutiti sam još prije dolaska na vlast, i to po odijelima.

Milanka Opačić je, naime, u ožujku 2011. u Rovinju imala predavanje na temu Žene na tržištu rada, o kojem sam imala izvijestiti. Sjedila sam u polupraznoj dvorani, s olovkom i blokićem na koljenima. Današnja ministrica socijalne politike i mladih bila je besprijekorno obučena, premda se ne sjećam detalja. Problem je bio u onomu što je, smještena u mobilnu kockastu tribinu obloženu drvenom lamperijom, govorila. A govorila je isključivo već stotinu puta prežvakane podatke, tako da je njezino revolucionarno najavljeno predavanje zvučalo kao uz pomoć Googla skrpan srednjoškolski seminar, koji nastavnika ne bi pretjerano impresionirao.

Prva dva reda dvorane rovinjskog Doma kulture popunjavala je mladež SDP-a.
Njihov masovni interes za žene na tržištu rada, u mjesecu u kojem se obilježava Dan žena, očito je bio više motiviran stranačkom disciplinom, nego brigom za rodnu i spolnu ravnopravnost.

Iz moje perspektive osobe bez dugmeta, sa šalom čiji krajevi disproporcionalno vire preko kragne, a srednji dio mi davi vrat kao Ibrahimu Rugovi, ti mladi ljudi izgledali su upravo besprizorno. Svi su bili u odijelima, i nosili su crvene kravate. Odijela su bila upravo užasno krojena: groteskno su naglašavala njihove tjelesne nedostatke, što preširoke bokove, što suvišne kilograme, što preuska ramena. Kravate su bile zavezane na sve moguće načine, od kojih ni jedan nije bio prihvatljiv. Preveliki čvorovi, previše zategnuti čvorovi, dužina do ispod pupka, ili pak tek do jednjaka. Mladež je u odijela bila utrpana navrat-nanos, kao u kažnjeničku odjeću, na nogama su bile preko svake mjere casual  cipele debelih đonova, i ne baš besprijekorne čistoće.

Mladež SDP-a je patila od upravo besprizorne insuficijencije urbaniteta. Bili su to ljudi posve nenaviknuti na urbani kontekst, koji se nisu snalazili u građanskim, a kamoli političkim prilikama. Na brzinu preobučeni, za potrebe eventualnog političkog angažmana, koji će ih, uz mnogo sreće, dovesti do sigurne egzistencije. Ukratko, Mladež kao Mladež, skupljena s kolca i konopca, u dlaku identična onoj koju je uzgajao HDZ, tadašnja stranka na vlasti. Točnije, ja sam vjerovala da se takva Mladež uzgaja, da je gomila neartikuliranih mladih ljudi ispodprosječnih kapaciteta koncept kojim HDZ glasačima daje do znanja da svatko dovoljno privržen, pa čak i ako je slinav, balav i frfljav, može steći političke privilegije, i dokopati se kruha bez motike.

Predavanje Milanke Opačić nije mi mnogo otkrilo o ženama na tržištu rada, o kojima dotična, da budem brutalno direktna, nije imala pojma. Ali mi je otkrilo da su potencijali s kojima raspolaže buduća stranka na vlasti, SDP, tada kao i danas, upravo beznadno skromni. Apsurdno bi bilo pitati je li SDP trebao osigurati kakvu guvernantu za vlastitu mladež, vlastitu budućnost, koja bi ih tjerala da beskrajno ponavljaju vježbu vezivanja kravate, sve dok rezultat ne postane civilizacijski prihvatljiv. I da poliraju cipele, kao vojnici čizme, sve dok u njima ne ugledaju vlastiti odraz. Jer problem odijela išao je duboko ispod odjeće, kao rentgenske zrake. Trebalo je redefinirati najprije sadržaj, a potom bi se za njega već pronašla prikladnija ambalaža.

Fijasko koalicijske vlasti nagoviješten mi je tada lošim krojačima. I još gorim frizurama koje su, zamišljene da izgledaju uredno, u izvedbi seoskih frizera ispale poput nakostriješenih tjemena netom uređenih pitomaca kakve kaznene institucije. Nastavio se dramatičnim fizičkim promjenama ključnih ljudi novoosvojene vlasti. Prvi je pokleknuo Radimir Čačić, kojemu se još prije zatvorske presude lice počelo izgledati otečeno kao da ga je napala košnica osa. Nakon što se Radimir smjestio u Valturi, isto se počelo događati Zoranu Milanoviću, zgodnom dečku s Trnja. On danas, svaki put kada se pojavi u medijima, izgleda kao da će se ugušiti u okovratniku košulje, iz koje mu se otima iznimno širok vrat. Nije potrebno biti poseban stručnjak za fizionomije kako bi se utvrdilo da su ove dvije javne figure već nakon godinu dana vlasti dramatično udebljale. Sam Čačić je u intervjuu koji je dao svega osam mjeseci od trenutka kada je postao potpredsjednik vlade priznao kako večeri provodi ispred frižidera, što ga je obdarilo s dodatnih dvanaest kilograma.

Od HDZ-ovih ideala blagostanja i pretilosti, Čobankovića i Šukera, sadašnje državne predvodnike u tom smislu razlikuje samo kraći period vladanja. Narednih nekoliko godina vjerojatno će im prirediti daljnju tjelesnu dekompoziciju. Koja je prenagla da bi bila prouzročena starenjem. Proizvodi je vlast, koja iz nekog razloga na njih ne utječe pretjerano dobro.
Deformiranje naših vlastodržaca posebno je upadljivo ako se usporedi s bjelosvjetskim primjerima. Sarkozy je došao na vlast, i s nje otišao, u jednakom fizičkom stanju. Bill Clinton se zanemarivo udebljao. Barack Obama predsjednik je SAD-a od 2008., i još uvijek ima jednak obim vrata kao i kada je živio u predgrađu Chicaga.

Ima li kontrola nad vlastitom tijelom veze sa sposobnošću kontroliranja stanja u zemlji? Ne može se decidirano tvrditi, ali mnogo je primjera koji govore tome u prilog. Kulturna nam politika izgleda kao ministrica kulture. Vesna Pusić u proteklih je godinu dana postala fizički neprepoznatljiva, jednako kao što je neprepoznatljiva naša vanjska politika. Jedino je Slavko Linić je neumoljivo dosljedan svojoj predministarskoj pojavi, jednako kao što su neumoljivi njegovi porezi. Ali zato ministar poduzetništva, Maras, izgleda kao ćelava manekenska lutka iz izloga u kojem se reklamiraju odijela, i samo ga najupućeniji uspijevaju razlikovati od ministra za zaštitu okoliša, Mihaela Zmajlovića. Obojica su lišena bilo kakve specifičnosti u facijalnoj ekspresiji ili gestama, kao što su lišeni ozbiljnih poteza po kojima bi ih netko zapazio. I eventualno razlikovao međusobno, ili grupno, od pjevača Mileta Kekina iz Hladnog piva.

Čini mi se da je onaj početni problem s odijelima upravo benigan u odnosu na problem s tjelesnim promjenama koje izaziva hrvatska vlast. Naprotiv, sa sve većim simpatijama u svojem okruženju gledam neke političare koji, unatoč tome što su u poziciji moći, uokolo hodaju u prekratkim nogavicama i rukavima, i u odijelima s loše krojenim ramenima. To je još koliko-toliko konstruktivna faza. Kad im se poprave odijela, kreće fizički i politički raspad.