Obješene žene i nepostojeći ratovi

Sjedili smo u zagrebačkom kafiću „Melin“. Bilo je kasno ljeto. Njih dvojica u košuljama dugih podvrnutih rukava, sjedeći laktovima oslonjeni o šank, kao da jedan drugog odražavaju u zrcalu.  Između njih tada upravo neprocjenjivo skup „Apple“ laptop, i na ekranu fotografija obješene žene Darka Bandića, koju u ovom trenutku gledam u fantastičnoj knjizi Sandre Vitaljić „Rat slikama“.

Vitaljić je vrhunska fotografkinja s praškim doktoratom iz povijesti i teorije fotografije. U posljednjih je nekoliko godina stvorila dva iznimno potresna fotografska ciklusa: „Voljena“, seriju fotografija žena ubijenih u nasilnim vezama, te „Neplodna tla“, ciklus mjesta masovnih pogubljenja. Predaje na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.

Knjigu „Rat fotografijama“ čitam prvi put, i jasno je da ću je morati čitati iznova, jer mi izaziva poprilične emocionalne turbulencije. I neprekidna živa sjećanja, kao što je scena iz kafića „Melin“, za koju čak nisam sigurna je li se odvijala krajem prošlog, ili početkom ovog milenija. Jedan je od prisutne dvojice govorio o tome kako nikad neće prežaliti što mu je izmaknuo taj snimak udovice koja se objesila nakon što je pobjegla iz Srebrenice. Bio je u neposrednoj blizini tuzlanskog logora u kojemu su bile smještene izbjeglice. Fotografija je ležala na zaslonu laptopa, na sjajno lakiranoj površini šanka.

Tada mi nije bilo jasno zašto upravo ta, slika mlade žene koja izgleda kao da lebdi među šumskim lišćem, lijepih potkoljenica napokon lišenih tereta gravitacije, koja je ostavila trinaestogodišnjeg dječaka i desetogodišnju djevojčicu i ovako skončala, gotovo pastoralno, među drvećem. Za snimiti ju nije bila potrebna bogzna kakva hrabrost, tek strpljivo voajersko bauljanje oko izbjegličkog kampa.

Sada čitam u knjizi „Rat slikama“ kako je upravo ta fotografija korištena u kampanji „Amnesty Internationala“ pod naslovom „Mi ništa ne činimo“, da su zbog nje Al Goreove kćeri pitale oca što se događa u Bosni, a kalifornijsku senatoricu Diane Feinstein navodno je navela da se predomisli, i ne glasa za embargo na uvoz oružja Bosni, kao što je prethodno namjeravala.

Njih dvojica su bili frustrirani što iza sebe nemaju ni jednu fotografiju koja na tako direktan način mijenja svijet. Ja sam im tada svejedno snažno zavidjela. Bili su prosječne građe, svega nekoliko godina stariji od mene. Počeli su kao „stringeri“ u jugoslavenskim ratovima, ilegalno spavajući na podovima tuđih hotelskih soba, a potom postali punopravni članovi internacionalne zajednice. Irak, Palestina, američki izbori. Posjedovali su tehničke uređaje koji bi zaprepastili svakog poštenog Hrvata, koji si u to vrijeme nije mogao priuštiti ni da preko mobitela pristupi internetu.

Mnogo su zarađivali, i mnogo trošili. Gotovo da nisu viđali svoje poslodavce, i govorili su kako će otići u mirovinu, ili promijeniti zanimanje, kada im bude trideset pet, i kada im se krene usporavati metabolizam, i refleksi. Bilo je to neinteligentno i romantično, ali zavidjela sam im na hrabrosti. Bili su to dobri dečki, s kućnim odgojem i moralnim nedoumicama, nikakvi psi rata. Njima su pripadale svjetske naslovnice, a kukavičlukom određeni ljudi poput mene izvještavali su s otvorenja ne pretjerano uspjelih izložbi, gdje se publika više puta pogleda kanape sendviče na stolu nego radove po zidovima.

Od tada je prošlo deset ili petnaest godina. Ja i dalje odlazim na snimanja za koja nije potrebna osobita hrabrost. Oni su još uvijek u poslu, premda su uveliko prevalili četrdesetu. Vidjeli su previše tijela bez ekstremiteta, bestijalnih zločina i umorene djece. Više im se ne divim, jer čovjek s godinama počne uživati u vlastitoj prosječnosti. A ni oni nisu više šarmantni i vedri kao što su nekad bili. Sve više nalikuju na Baudelaireova „Albatrosa“, savršeni u prelijetanju zona sukoba, šepavi i nespretni u hodu kroz običnu stvarnost.

Prerano ostarjeli od ogorčenosti, kronično umorni od smrti, otuđeni od (ne)uređenih sustava, hijerarhija i administracija, polako od predmeta divljenja postaju predmet sažaljenja.

S emocionalnim teretom vlastite prošlosti, u koju osim rata spada i osjećaj nedoraslosti poraću, te divljenje prema ljudima koji su najgorim vremenima bili u stanju proizvesti iluziju da ne gube kontrolu nad situacijom, čitam knjigu Sandre Vitaljić. Noću, u krevetu, pored loše usmjerene svjetlosti. Zastajem na bezbrojnim mjestima, na stvarima koje su mi navodno poznate. Na općepoznatoj frazi da mediji kreiraju ratne antagonizme, koju Vitaljić razlaže u detalje, podastirući primjere, ukazujući na fotografije, opise koji ispod njih stoje, tekstove i naslove.

Prisjećam se ratnih snova, koji su živjeli ispod mog budnog skepticizma. Bradatih četnika i bezizlaznih klopki. Razmišljam o mojim prijateljima Srbima koji su u to vrijeme čitali novine, o onome što se događalo u njihovoj podsvijesti. Jesu li naša slaganja u mišljenjima bila i jesu samo prividna, pitanje elementarnog civilizacijskog napora? Što bismo jedni drugima govorili usnuli, ili mrtvi pijani, o Merčepu i Arkanu? Jesmo li kod njih imali jednake šanse za preživljavanje? Da smo mogli birati, bismo li izabrali susret s onim nacionalno kompatibilnim, vjerujući kako će nam poštedjeti živote jer smo Hrvati, Srbi, Albanci?

Sandra Vitaljić raskrinkava laž fotografije, a potom i njezinu objektivnost. Jer je iza svakog objektiva nečije subjektivno oko. Laž tek mjestimična žica ispred morbidno mršavog zatvorenika u logoru Trnopolje korisna je, jer je predvidjela užasne sudbine na tom mjestu okupljenih ljudi. Jeziva pogodba Bojana Stojanovića, koji u Brčkom plaća kako bi snimio ekskluzivne snimke ubijanja, beskorisna je i strašna.
A između te dvije krajnosti beskrajan je prostor reporterske etike, u kojem fotografi pritisnuti s jedne strane užasom rata, a s druge užasom tržišta, moraju pronaći svoje mjesto. Ukoliko nisu diletanti željni nasilja, novca i krvi.

Antagonizam prema ratnim fotografima često je iznimno jak; napokon, riječ je o ljudima koji nevolju fotografiraju, umjesto da je umanjuju, a pritom je, da stvar bude još gora, prodaju.

Imala sam priliku upoznati montažera koji je radio za televizijsku ekipu koja je snimila pokolj na sarajevskim Markalama. Osnovao je vlastitu tvrtku, u jednoj imućnijoj europskoj zemlji, i vozio iznimno skup model BMW-ova kabrioleta. I dalje je radio od jutra do mraka, samo što više nije morao u ratove: specijalizirao se za sportska natjecanja. Zaradio je na Markalama. Ali je istodobno poslao snimke koje su izazvale oružanu intervenciju NATO snaga i zaustavile rat. Učinio je za unesrećene ljude mnogo više od njihovih glavešina, ratnih profitera.

Polemika o tome proizvode li ratni reporteri više štete, naslađujući se krvavom i dobro plaćenom pornografijom smrti, ili koristi, privodi se, sudeći po onome što govori knjiga Sandre Vitaljić, kraju. Rat u raspadajućoj Jugoslaviji bio je posljednji u kojem su fotografi mogli hodati po frontu. Ratovi u kojim sudjeluju Sjedinjene Države imaju vrlo specifičnu PR strategiju: fotoreporteri putuju pod zaštitom i u režiji vojske; oni su „embedded“,  uklopljeni, i vide ono što je dopušteno da vide, Potemkinova sela bojišnice, režiranu predstavu rata. Fotografije su sve češće kadrovi preuzeti iz video reportaža. Ratovi se više ne događaju, jer imaju sve manje svjedoka, i nitko ih ne vidi, da parafraziram Baudrillarda. Možda se ne bi dogodili ni Vukovar, ni Bijeljina, da tamo nije bilo Rona Haviva, i nekih drugih, manje poznatih, talentiranih, sretnih, pa i manje moralnih fotografa.