Grad u šumi

Pastor Steve Brigham strpljiv je vodič. Ignorira neugodnu hladnoću i vodi nas od šatora do šatora, upoznaje sa stanarima koji to jutro nisu nikamo otišli. Lakewood, šuma desetak kilometara udaljena od Atlantskog oceana i oko sat i pol vožnje od New Yorka, dom je za osamdesetak beskućnika. Grad šatora u saveznoj državi New Jersey dobro je organizirana komuna. Većina šatora ima instalirane peći na drva, usred šume improvizirana je kupaona s toplom vodom, komunalci redovito odvoze smeće i vode računa o kanalizacijskom sustavu.

U maloj drvenoj nastambi ispred koje u kolijevci leži dijete Isus čudna svita. Pastor se ispričava jer kapela je privremeni dom za novopristigle beskućnike među kojima je i jedan onemoćali kućni ljubimac. Luis, Luis, jesi li danas bolje, obraća se pastor nježno bokseru odjevenom u neobično pseće odijelce.

Snimamo reportažu o siromaštvu u SAD-u za Paralele, i nismo prvi put u društvu beskućnika čije su priče uglavnom slične gdje god se zatekli. Zapravo, opasno je malen korak od udobnog života u nekom američkom predgrađu do života na ulici. Mentalna bolest, ovisnost, loš poslovni potez, gubitak posla, raspad braka... scenariji se uglavnom ponavljaju. No, Lakewood je nešto drugo, pastor Brigham ništa ne prepušta slučaju. On je neslužbeni gradonačelnik u neobičnom gradu. Osam je godina radio kao inženjer na mostovima i tunelima New Yorka i New Jerseya, a poslije posla brinuo za beskućnike. Onda je dao otkaz i potpuno se posvetio novom životu, brizi za druge.

Nema strogih pravila u komuni, to nije u duhu američkog individualizma, kaže. Ali, zlatnog se pravila svi moraju pridržavati: poštuj susjeda, ne ugrožavaj nikoga. U Lakewoodu nitko nije gladan. U kuhinji usred šume stol pun konzervi, tri velika roštilja za ljetne dane, aparat za kavu oko kojeg se ujutro dijele zadaci i priče iz prethodnog dana.

Ovakvih će zajednica biti sve više u budućnosti, kaže Marilyn koja je s mužem prije tri godine preselila iz New Yorka. Pedesetak joj je godina, radila je u tekstilnoj industriji. U recesiji je izgubila posao. Preselila se kod kćeri i zeta na neko vrijeme. Nije išlo. Zvali su je prijatelji, ali ona, i suprug glazbenik, tražili su svoj komadić nečega. Pronašla je grad šatora na internetu, nazvala pastora i dobila adresu s kućnim brojem usred šume. Marylin, vegetarijanka, brine o pticama i nekoj egzotičnoj sorti koka za koje me uvjerava da su ljubimice kraljice Elizabete. Muž u šatoru prebire po gitari.

Na kraju naselja Ciudad De Mexico. Meksička zastava, tranzistor s mariachijima , na vatri se okreću kobasice, a društvo dijeli bocu pića. Radnicima najamnicima ovo je najjeftinija varijanta doma.

Ipak, od svega je najzanimljiviji izraz lica mog kolege. Erhan, 24-godišnji snimatelj podrijetlom iz Turske, od jutra je u čudu. Odjeven u modernu i nedovoljno toplu zimsku jaknu, bez šala i rukavica, jer je, naravno, prečuo da snimamo u šumi, cijeli je dan šutke radio. Na povratku u DC konačno prekida tišinu. Trudi se, kaže, ali njemu ipak nije jasno što se dogodilo sa svim tim ljudima, zašto su pristali na marginu. On, stranac, uspio je pronaći posao i cimere tjedan nakon što je sletio u SAD-e. Erhan je mlad i ambiciozan, sve je tek pred njim. Teško mu je razumjeti da u gradu šatora žive ljudi koji su jednom imali sasvim obične živote s druge strane šume.