Što s vjernikom koji ne vjeruje u HDZ

Ne spadam u radikalne neprijatelje Crkve. Upravo suprotno, prema religiji gajim određene simpatije.

Na žalost, nemam sposobnost vjerovanja, i zbog toga mi je povremeno krivo. Statistike pokazuju kako su religiozni ljudi sretniji, čuvena firentinska novinarka Oriana Fallaci u poznim je godinama izjavila kako žali zbog dvije stvari: jedna je što nije imala dijete, a druga što nije mogla vjerovati u Boga.

Bilo je to u periodu koji se sada, posthumno, prešućuje u njezinoj biografiji, kada je među ostalim rekla da ne može zamisliti minaret džamije u provansalskom pejzažu. To svakako nije od planetarno poznate novinarske legende bilo politički korektno, ali je ljudski, sociološki i estetski itekako razumljivo. Čak i meni, koja se svaki put kad prolazim automobilom riječkom obilaznicom naginjem ne bi li preko drvenih zvukobrana ugledala spektakularni obris Džamonjine džamije, za koju njezini graditelji ne tvrde uprazno kako je najljepša u Europi.

Politička korektnost je beskrajno dosadna, i nismo joj dužni robovati. Dužni smo samo živjeti obzirno, truditi se da ne povrijedimo druge ljude. Upravo zbog toga mi se činio ružnim prosvjed homoseksualnih udruga ispred zagrebačke katedrale u siječnju ove godine. Ljubljenje pred crkvom, prvostolnicom dapače, kako bi se šokiralo uglavnom stare i po svoj prilici konzervativne ljude koji dolaze na ispovijed ili misu, skandaliziranje svijeta kojemu ne priliče javne nježnosti, homoseksualne ili heteroseksualne, činilo mi se u najmanju ruku nepristojnim, u najgorem slučaju bezobzirnim.

Ali, jednoj zajednici koja u Hrvatskoj do jučer nije imala pravo na postojanje, homoseksualnoj zajednici, znatno je lakše oprostiti nedostatak šlifa - nego dva milenija staroj instituciji, koja je direktni naručitelj pola relevantnih umjetničkih djela zapadne civilizacije.

Ironično, čak i moje prvo iskustvo s crkvom zapadnjačko je, iako na trivijalan način. Kako bi me kao petogodišnjakinju nagovorio da ostanem na vjeronauku, seoski mi je svećenik ponudio vrlo primamljivu nadoknadu: okrugle šarene žvakaće gume iz Trsta, koje se tada nisu mogle kupiti ni u jednoj domaćoj prodavaonici. Ta pedagoška dresura nije uspjela, premda sam silno voljela tajanstveni prostor kamene crkvice, i zvuk kotrljanja tvrdih crvenih i žutih žvakaćih kuglica kada bi se nekomu okliznule i pale na kameni pod.

Ali što je sa svim onim ljudima kojima nije trebalo nuditi inozemne đakonije kako bi slušali redundantno, arhaično pripovijedanje? Ljudima kojima je bilo potrebno utočište, koji su vapili za duševnim mirom? Kako je morala izgledati njihova unutrašnja drama u trenutku dok su s propovjedaonice slušali kako je nužno da glasaju za HDZ? Bi li to bilo slično kao da meni psihoterapeut usred seanse krene docirati kako moja psihička stabilnost ovisi o tome hoću li birati Karamarka za predsjednika države? I to renomirani psihoterapeut koji ordinira, kao katoličanstvo, već dva milenija.

Kako bi prihvatio njezinu duhovnu nadogradnju, crkva vjerniku nudi duševni spas. Može li onda samo tako odustati od pitanja duše, kao da je riječ o paketiću žvakaćih guma iz Trsta, i ostaviti nesretnog vjernika da, nakon što se za njih zatvore teška hrastova vrata, misli kako će biti ekskomuniciran ukoliko glasa za SDP, ili ukoliko nema ništa protiv homoseksualaca i njihovih brakova, ili, nedajbože, u obitelji ima nekog tko je istodobno i SDP-ovac i homoseksualac? Napokon, što s vjernikom koji je sam i jedno i drugo?

Pretpostavljam kako će na ovom mjestu većina čitatelja misliti da dramatičnim kontrastom stvaram retoričku opreku za poantu teksta. Ali nije tako. Zanima me kako se osjećaju vjernici koji su na bilo koji način drugačiji od vlastitog svećenika, i kako je tim ljudima kada dobiju jednu vrlo izravnu i prizemnu direktivu, sasvim ovozemaljsku. Jer vjernici ne sliče nužno jedan drugomu kao jaje jajetu. Neki od njih su se razveli, obljubili tuđu ženu ili muža, drugi su pak lagali i krali, ili potajno simpatizirali stranku Orah.

Može li jedna institucija, direktno priključena na Boga, s punom odgovornošću tvrditi kako je upravo HDZ u Njegovoj milosti? Je li se dogodilo neko Čudo, na osnovi kojeg bi se objasnilo zašto je Svevišnji odlučio biti izrazito blagonaklon prema ovoj stranci razbojnika i političkih konvertita? Jesu li visili pored Isusa, kao Barabas, i otvoreno izražavali pokajanje? Je li ih glas Boga Oca zbacio s galopirajućeg konja?

U redu, ovo jest bila prazna retorika. Neće se valjda Svevišnji izjašnjavati o pljačkašima u tranziciji, pa to je upravo beznadno otrcana tema. Koliko god hrvatsko katoličanstvo na klecalima molilo za oprost svojim omiljenim banditima, unatoč simpatijama njihovoj upornosti, Bog ima pametnija posla.

Točno preko puta mojeg stana, franjevački je samostan i crkva. Jučer sam vidjela postariju opaticu u bijelim tenisicama s ružičastim ukrasima kako izlazi u vrt, vrlo koncentrirano, i potom ubire dva lista lovora. Mora da je zadužena za kuhanje. Zapitala sam se što misli o HDZ-u i homoseksualnim brakovima. Ima li uopće o tome mišljenje, dok s ovakvim poletom traži začine u monotonom zimskom vrtu. Ili joj mišljenje nameću ljudi kojima ovako privrženo priprema hranu, kao Isus na svadbi u Kani.