Argentina za Vukovar

Tijekom Domovinskog rata vijestu su stizale na kapaljku, ali su se brzinom munje širile među hrvatskom zajednicom u Buenos Airesu. Argentinski su mediji prenosili agencijske vijesti i govorili o građanskom ratu na Balkanu, pristrano informirajući o brutalnom ratu, i bilo je teško doznati stvarno stanje. Tada je procurila informacija da se preko kratkoga vala mogu slušati vijesti izravno iz Hrvatske.


Sjećam se jedne subote davne 1991. Tata je uspio nabaviti neki radio prijamnik koji je hvatao kratki val. Negdje predvečer, doma je nastala potpuna tišina kad smo čuli nama poznati glas Maria Ostojića. On je bio član hrvatske zajednice u Buenos Airesu i 1990. preselio se u Hrvatsku. Radio je na Radio Zagrebu i na španjolskom jeziku izvještavao o stanju na ratištu i novostima iz Hrvatske.

Tada sam imala tek 12 godina ali, kao dio nekog rituala, zajedno s obitelji pratila sam zbivanja u našoj dalekoj Hrvatskoj. Nikada neću zaboraviti kad se moj dvije godine strariji brat pojavio u dnevnom boravku s ruksakom na ramenima i slavodobitno izjavio: “Mama, ja idem”. A mama ga je u čudu upitala: “A kamo ti to ideš, sine dragi?”. Hladno je  obrusio: “Kako kamo? Pa idem se boriti u Hrvatsku!”. S ove vremenske distance zvuči smiješno i možda banalno, ali to je način na koji je 14-godišnji dječak hrvatskih korijena u Buenos Airesu doživio Domovinski rat.


U hrvatskoj zajednici svi su se aktivno uključili u radne grupe. Neki su se trudili da istina o Domovinskom ratu dođe do lokalnih medija. Drugi su preko Hrvatskog Caritasa Sv. Nikola Tavelić iz Buenos Airesa radili na prikupljanju odjeće i lijekova koje su potom slali u Hrvatsku. Oni imućniji postali su kumovi djeci iz Hrvatske, također preko Caritasa. Drugi su prikupljali potpise za priznanje Hrvatske kao neovisne države. A dan nakon priznanja 16. siječnja 1992., u akciji hrvatske mladeži u Buenosu, grad se probudio oblijepljen plakatima na kojima je pisalo: “Neovisna Hrvatska, Argentina te pozdravlja”.


Oni najhrabriji su išli u Hrvatsku dati svoj doprinos borbi za neovisnost - neki rame uz rame s hrvatskim braniteljima, drugi humanitarnim radom. Svatko je na svoj način proživljavao Domovinski rat. Grad heroj - Vukovar potresao nas je svojom sudbinom. Fotografije i dječji crteži s ratišta u obliku razglednica kružili su Buenos Airesom.


Nakon dolaska u Hrvatsku imala sam priliku prevesti na španjolski jezik dvije knjige tematski vezane uz Domovinski rat. Jedna je od njih „Ništa lažno“ – svjedočanstvo o ratnom putu aktualnog ministra branitelja Predraga Freda Matića. To je za mene bila iznimna čast, jer je to značilo da će Hrvati španjolskog govornog područja napokon doznati iz prve ruke što se zaista događalo tjekom rata.  Ti su mi prijevodi donijeli svojevrsnu katarzu jer sam se poistovjetila s autorima, s njihovom patnjom, strepnjom, snagom i iznimnom ljubavlju prema svojem narodu.


Zato me ljuti kad se pokušava politizirati tako važan datum kao što je Dan sjećanja na žrtve Vukovara 1991. Zar je moguće da je taj osjećaj zajedništva 22 godine nakon pada Vukovara nestao? To ne može i ne smije biti. Žrtve Domovinskoga rata ne smiju biti uzaludne. Toliki, poput mene, duguju zahvalnost svima koji su se borili za neovisnu Hrvatsku. Jer bez njih nikad ne bismo upoznali svoju domovinu.


*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-


Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.