Motiv nepoznat

Prizor je isti, samo se grad drukčije zove.

Na jugoistočnoj strani Washingtona, u četvrti koja je donedavno bila na glasu kao opasna, žutom je trakom ograđen prostor. Uz traku su poredane TV kamere. Wolf Blitzer i Jake Tapper sa CNN-a u programu su "uživo" s mjesta događaja. I druge su američke TV kuće improvizirale studio tek dva bloka od poprišta tragedije. Iz minute u minutu slaže se mozaik o krvavom ponedjeljku u zgradi 197.

Svjetla reflektora privlače znatiželjnike. Često one koji bi htjeli biti intervjuirani, ispričati gdje su bili i što su radili kada se tog jutra gradom oglasila protupožarna sirena. Takvi volonteri uglavnom nisu sugovornici za kojima tragaju TV producenti. Rodbina onih koji su tog običnog rujanskog dana otišli na posao u Mornaričku bazu, i od tada više ne odgovaraju na telefonske pozive, okupila se blizu obližnjeg stadiona. Zabrinutih lica čekaju vijesti. Među njima su i oni koji će tek navečer saznati kako su uzalud čekali dobru vijest.

Ime napadača objavljeno je otprilike sedam sati nakon masakra u zgradi mornaričke uprave. Imao je 34 godine, prošlost prošaranu incidentima. Znao je propucati gume tipu koji ga je pretekao bez razloga, ili strop susjedi koja mu je išla na živce. Ali, imao je prijatelje. Posebno su ga voljeli tajlandski imigranti u Fort Worhtu u Teksasu, jer je učio njihov jezik i zajedno s njima meditirao u lokalnom budističkom hramu. Aaron Alexis nije bio u ratu, ali je služio u mornarici. Iako otpušten iz službe, zadržao je dozvolu za ulazak u vojne institucije i posao IT stručnjaka za tvrtku koja ima ugovor s američkom vojskom.

Dva dana uoči masakra, Alexis je u jednoj streljani u Virginiji proveo nekoliko sati ciljajući kartonske mete. Potom je kupio pištolj i dvije kutije metaka, legalno, nakon kompjuterske provjere. Pored njegova imena nije bilo znaka upozorenja, iako je bio privođen zbog incidenata s oružjem, otpušten je iz vojske zbog problema u ponašanju, i imao je ozbiljnih mentalnih problema.

Gledam kolegu iz Japana kako popravlja kravatu za javljanje u program, i primjećujem kako nema kolegice iz Španjolske koju sam posljednji put vidjela u Newtownu. Zajedno smo prolazile ljupkim gradićem u Connecticutu. Tuga je bila opipljiva, na svakom je uglu stajala hrpa medvjedića i balona u boji s porukama za dvadesetoro ubijenih prvašića. Njima je presudio Adam Lanza koji je sate provodio u doticaju s oružjem, iako je i njegova dijagnoza upućivala na osobu koja je tempirana bomba.

Razumijem američku strast za slobodom i specifičan odnos prema oružju. Slušala sam i čula povjesničare, politologe i građane koji su mi strpljivo objašnjavali revolucionarni duh Amerike i principe države u kojoj su građani dali moć i oružje vladi, ali sačuvali isti privilegij i za sebe. Drugi amandman američkog Ustava podjednako strastveno brane i izraziti liberali, ultrakonzervativci i oni koji nikada neće dotaknuti oružje.

Nakon svake masovne pucnjave žalost je istinska i kolektivna. Mediji se trude dati obiteljima žrtava prostor i vrijeme da opisu bol i očaj. No, fotografije i snimke poprišta masakra nikada ne vidimo niti izdaleka. Tuga, šok i nevjerica ostaju kolektivno iskustvo samo onoliko dugo koliko TV postaje ostaju zainteresirane za praćenje priče. Što nikada ne traje predugo.

U svim masovnim napadima koji su se dogodili posljednjih godina u SAD-u napadač je imao mentalnih problema i mogućnost da lako dođe do oružja.

Svejedno, zakon o provjeri psihičkog zdravlja kupaca oružja nije prošao niti prvi krug glasovanja u američkom Senatu. Neki kažu, ako se makar ta promjena američkog zakonodavstva nije dogodila nakon tragedije u osnovnoj školi Sandy Hook, nikada ni neće.

Puzzle zločina na kraju se slože. Makar na prvi pogled. Počinitelj najčešće bude ubijen na mjestu događaja, a agenti FBI-a i specijalci ubrzo se povuku iz susjedstva. Netko odlijepi i žute policijske trake, promet se normalizira.

Jedno se nikada ne mijenja. Na naslovnicama dnevnih novina danima poslije masakra pojavi se uvijek isti naslov: Motiv nepoznat.