Obamin rat

Barack Obama ne želi novi američki rat, i njegovo obraćanje naciji o krizi oko Sirije nije bio ratni poklič. Iako, za 44. američkog predsjednika ograničena vojna intervencija, kao kazna za režim Bashar al- Assada, jos uvijek je otvorena opcija. Neobičan je političar Barack Obama. Svakako ne onaj koji udari šakom o stol, i krene pravocrtno prema cilju, bez okretanja unatrag.

U 15-minutnom govoru iz Bijele kuće javnosti je ponudio moralne argumente za vojni napad na Siriju, odgovarajući na sumnje onih koji kažu: Predsjedniče, to nije naš rat. Amerika nije svjetski policajac, a iskustvo s Irakom podučilo nas je da silom ne možemo riješavati tuđe građanske ratove, poručio je Obama. No, za Obamu je snažna dvojba o buducnosti i svijetu u kojem bi Sjedinjene Države mogle okrenuti glavu na drugu stranu kada jedan diktator požini zložin nad vlastitim narodom.

Kritičari kažu kako je neodlučan, kako u Bijeloj kući sjede loši savjetnici nedorasli trenutku. I uistinu, posljednja su dva tjedna zbunila i umorila i pristaše i protivnike intervencije u Siriji. Čelni ljudi demokrata i republikanaca u Kongresu najprije su čvrsto podržali Obamin plan o napadu, jučer im je predsjednik poručio da malo pričekaju s glasovanjem o sirijskoj rezoluciji. Nije neobično da predsjednik nema puno prijatelja na Capitol Hillu, čak niti iz vlastite stranke. Kritičari kažu da je predsjednik i naivan, jer je ponovno pružio ruku pomirnicu Vladimiru Putinu koji se iznenada sjetio biti glasnik mira i zagovaratelj dogovora, i to baš oko prekompleksne Sirije, u vječno posvađanom Vijeću sigurnosti UN-a.

Ali Obama je Obama. Racionalan. Onaj koji važe odluke satima. Danima. Kada je riječ o Siriji puno je više emocija i strasti posljednjih dana pokazao njegov državni tajnik, John Kerry. Zapravo, potpuno je legitimno željeti izbjeći rat pod svaku cijenu. Čak i one bitke u kojima su šanse da tvoji vojnici stradaju ništavne. Baracka Obamu birali su američki gradjani, a svijetu se svidio njihov izbor. Američki gradjani u ovom trenutku ne zele uplitanje američke vojske u bilo kakav novi sukob.

U toploj rujanskoj noći, pola sata prije obraćanja predsjednika države, u restoranima i barovima u glavnom američkom gradu bilo je teško pronaći slobodno mjesto. Analitičari, novinari, stratezi pripremali su se za politički TV nastup mjeseca, ne i obični gradjani Washingtona. Oni su željeli ukrasti jos malo ljeta na kraju napornog radnog dana. O građanskom ratu u Siriji, o stotinama tisuća mrtvih, većina Amerikanaca zna tek malo, često ništa.

Obama, dakle, ne želi Obamin rat. Ali, on je taj koji je povukao crtu vlastite vjerodostojnosti i odlučio: upotrijebi li režim u Siriji kemijsko oružje, Amerika će intervenirati. Njegova administracija tvrdi kako ima dokaze da nekonvencionalno oružje u napadu na civile nisu upotrijebile pobunjeničke snage. Oprezni je predsjednik odlučio ne srljati u sukob. Propadnu li diplomatski napori na East Riveru, odluku će, bez obzira na ankete i otpor na Capitol Hillu, moći i morati donijeti samo jedan čovjek, bez obzira na sve vlastite sumnje. Kuća moći na Pennsylvania Aveniji zapravo je dom za usamljenog predsjednika.