Taj grad

S gradovima je kao i s ljudima, prepoznavanje se najčešće dogodi na prvu, ili ne ide glatko. U New York se lako zaljubiti. Čim iskočite iz vlaka ili busa na Penn Stationu u petoj ste brzini, noge su lagane, kofer je smetnja, red za taksi predugačak. Plivate u oceanu tuđe energije. I gurate se.

Sva ta svjetla pripadaju vama i svima oko vas. Djevojke izgledaju unikatno, kao da im je najbolji prijatelj ambiciozni student dizajna koji još nije počeo naplaćivati svoje modele. Skupi restorani pripadaju drugima, ali vama pripada najstarija talijanska pizzeria s krušnom peći u gradu. Tisuću je, milijun razloga, da se čovjek zaljubi u New York.

Washington je druga priča. Zašto sam otišao iz Washingtona? Zato sto sam upoznao sve lobiste i odvjetnike u zemlji, i nisu mi bili omiljeno društvo. Tako je na moje pitanje o selidbi u New York jednom odgovorio nagrađivani autor dokumentaraca i bivši novinar Washington Posta, Travis Fox. Taj Washington odlično je opisan u ovoljetnom publicističkom hitu u glavnom američkom gradu. U knjizi This Town novinar New York Timesa, Mark Leibovich, cinično portretira američku političku i novinarsku elitu, njihov gotovo incestuozan odnos i sveprisutnu žudnju za nevidljivom članskom iskaznicom u Klubu DC. Što ponajprije znači gostovanja u političkim emisijama NBC-a, CNN-a, FOX TV-a..., članke u Washington Postu, NYT, Huffington Postu, Politicu.. Pozivnice za domjenke u elitnim domovima u Georgetownu, ili barem tisuću sljedbenika na Twitteru.

Što radi čovjek u Washingtonu kada obiđe sve spomenike i besplatne muzeje?, pita me poznanik, ne bez ironije u glasu. Hm. Ne znam stane li u našu usputnu kavu ljubavno pismo o jednom gradu. Gradu u kojem su ljeta sparna, kafići predvečer puni bučnih i ambicioznih staffera s Capitol Hilla, mladih zaposlenika Svjetske banke i raznih NGO-ova koji su svratili na happy hour pivo i surogat večeru. Gradu u kojem žene definitivno ne izgledaju kao modeli, i uglavnom nose haljine sličnog dezena i ista poslovna odijela ljeti i zimi.

Ipak, taj grad, rođen političkim dogovorom na tlu dviju američkih država, Virginije i Marylanda, zaslužuje ljubavno pismo. Makar crticu. Ne samo zbog povijesti, a u DC-u su mnogi simboli onoga što volimo o Americi. I ne samo zbog arhitekture Pierra L'Enfanta koji je u ljeto 1791. poslao predsjedniku Washingtonu svoju grandioznu viziju upravnog sjedišta mlade države. Čovjek se u Washingtonu nikada ne umori od pogleda s Key Bridga na rijeku Potomac i memorijale koji svijetle u mraku.

Ono što je najbolje u tom gradu uvijek je besplatno. Poput jazza u vrtu Nacionalne galerije za umjetnost, ili Tootsie i drugih filmskih klasika koji sam odgledala na travi ispred Kongresa. U DC svi uvijek žele naučiti nešto novo: tango, kineski, svirati gitaru... I žele probati baš vašu nacionalnu kuhinju. U glavnom gradu SAD-a Etiopljani su jedna od najmoćnijih imigrantskih zajednica. Washington ima puno lica, i njegovo radno vrijeme ne podudara se s radnim vremenom gradskih muzeja.

Klub DC pripada moćnima, ali u DC ne morate biti moćni, bogati i važni da bi taj grad pripadao i vama. Makar malo.