Djetetu oduzeli invalidninu jer birokrati ne vide

Dječaku Karlu koji ima 5 godina oduzeta je invalidnina tako da su veliki stručnjaci shvatili po papirima da možda njemu invalidnina ne treba. Ima jako puno slučajeva ljudi kojima je oduzeta invalidnina samo zato što je netko procijenio da im to više ne treba.

Najgore je kad invalidninu oduzmu djetetu koje ima tešku dijagnozu, ali još strašnije od toga je kad država počne štedjeti na takvim stvarima. Za neke stvari smo siromašni, a za neke jadni. Ja bih isto tako volio da imamo u državi prioritete što tko i gdje dobiva, prima i zašto mu se uzima. Jadna je država koja uzima djeci.

Ovo nije prvi slučaj, a bogme neće biti ni zadnji, da je nekom oduzeta invalidnina i da je netko na temelju papira zaključio da ne treba imati invalidninu. Međutim, znamo u kojoj zemlji živimo… da će socijala, osobe sa invaliditetom, stariji, uvijek biti na kraju lanca. Time i djeca s teškoćama u razvoju, a njihovi roditelji će biti na rubu snaga zato jer se za svako pravo moraju dokazivati hrpom papira i pravnih akata – da njihovo dijete ima na to pravo.

Zašto ne pojednostavimo pravi, zakone i pravila igre tako da roditelji znaju što mogu očekivati, sustav zna što može dati, a osobe s invaliditetom što mogu ostvariti. U normalnim zemljama poput Njemačke, Engleske, Francuske, Švedske, Finske… ovakve stvari se ne bi dogodile. Ministri zdravlja ili socijale bi morali, zbog ovakvih slučajeva, dati ostavke. To se naravno ne događa. Umjesto toga, događa se sramota koja mora biti hranidbeni lanac medijima da pokrenu priču jer sustav ne može funkcionirati prije nego slučaj dođe u medije. I gle čuda – svi se čude!

Sram može biti državu, političare, one koji su donijeli ovakva pravila – kako to nitko nije vidio prije medija? Zanimljiva je priča, kad su roditelji na rubu snaga te vape preko Facebooka, onda se svi aktiviraju, traže uzroke i posljedice, a nitko ne pita tko je taj papir potpisao?

Isto tako, bilo bi zanimljivo kada bi netko od političara imao dijete s teškoćama u razvoju i kada bi taj isti političar morao sa svojim djetetom hodati po komisijama i slušati brižne stručnjake kako njegovo dijete nema prava na invalidninu makar to dijete već jednim dijelom ima invaliditet. Kako bi onda taj političar promijenio zakon ili pravilnik, a ista ta država bi napravila izuzetak jer to je dijete tog političara koje ima teškoću.

Kad ćemo prestati štedjeti na djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom i kad ćemo davati naknade zato što oni to zaslužuju i zato što su vrijedni dio toga jer nitko nije kriv zbog svoje bolesti, dijagnoze i ne traži svoja prava radi hira već potrebe.

Isto tako, vratimo se na Njemačku, Englesku, Francusku, Finsku, Švedsku… u tim zemljama političarima je zadnja stavka osoba s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju i stariji ljudi jer oni moraju dobiti ono što njima pripada bez obzira ima li u tom trenu država novaca ili ne. U tim slučajevima i u tim zemljama postoji red u budžetu i točno se zna gdje novci odlaze i zašto odlaze, zašto netko ima, a netko drugi nema prava. Pravila igre su jasno postavljena.

Zašto sam u stvari i krenuo pisati ovaj blog? Zato što mi je već duže vrijeme mučno i kiselina mi se diže jer s jedne strane se razbacujemo novcem, a s druge strane oni koji bi trebali dobiti dio novca, da bi se lakše socijalizirali i uklopili u društvo, majke i očevi potrebitih, nažalost moraju posezati za pravnim rješenjima da bi im osigurali njihova prava.

Još puno će proći krivih rijeka i potoka dok mi shvatimo da ne možemo štedjeti na djeci, starijima i osobama s invaliditetom. Zato ćemo pet dana raspravljati treba li nam ovaj ili onaj tip aviona. Ja osobno mislim da nama aviona ne treba i da to sve može odraditi NATO savez, a mi mu za tu uslugu platiti. I tako smo članica saveza i puno novaca u nju uplaćujemo, a da ne znamo za što sve uplaćujemo i da ne vidimo svrhu. Da se razumijemo, nisi vojni ekspert, ali isto tako ima i drugih zemalja koje nemaju avione pa ih štiti NATO savez. Te novce bismo mogli zato dati djeci i njihovim roditeljima.

Toliko od mene za ovaj blog. Svima koji slave Uskrs, ali i onima koji ne slave, ali pritom idu na godišnji, sve najbolje želim. Pazite s mladim lukom, rotkvicom i jajima. Jedite normalno.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.



Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak

Prosječna ocjena: 3,50 Broj ocjena: 2