Kopnene vjetroelektrane na mukama

Otkad je u studenom 2014. jedan od autora prvog njemačkog zakona o obnovljivim izvorima i bivši parlamentarni zastupnik Hans-Josef Fell gostovao intervjuom u emisiji Eko zona vrijedno mi šalje svoj newsletter. Zadnja je njegova tema kraj njemačkih vjetroelektrana na kopnu.

Tvrdi kako su lobisti ugljena, koji se pozivaju na veliki broj njemačkih radnih mjesta u tom sektoru i jeftinu energiju iz otplaćenih termoelektrana, lobisti plina, koji se pozivaju na njegovu čistoću iako je NASA početkom ove godine dokazala njegovu štetnost za klimu te oni koji zagovaraju povratak nuklearne energije, iako je jasno odlučeno kako 2023. sve njemačke nuklearke prestaju s radom, uspjeli nizom ograničenja onemogućiti gradnju novih vjetroelektrana na kopnu.

Jedno je od takvih ograničenja uredba bavarskog parlamenta iz 2014. pod imenom "10H" prema kojoj razmak između stupa vjetroelektrane i prve kuće mora biti veći od 10 njegovih visina što kod modernih uređaja znači oko 2 kilometra. Time se gradnja vjetroelektrana u najbogatijoj njemačkoj zemlji svela na 0,05 posto površine a u cijeloj Njemačkoj kraj se gradnje već započetih projekata kopnenih vjetroelektrana očekuje 2019. kada će se investitori posve okrenuti pučinskim vjetroelektranama na moru.

Ornitološki argumenti

Fell se suprotstavlja ornitološkim argumentima o stradavanju ptica zbog vjetroelektrana. Poziva se na studiju Švicarskog ureda za okoliš prema kojoj su vjetroelektrane krive za ispod jedan posto stradavanja crvene lunje a kod običnog škanjca 100 puta je veće stradavanje od dalekovoda. Populacije crne rode, orla štekavca i sove ušare u Njemačkoj rastu unatoč 28.675 njemačkih kopnenih vjetroelektrana. Nijemci su čak pokrenuli državni Centar kompetencija za zaštitu prirode i energetski zaokret kojem se mogu obratiti zabrinuti građani, novinari i investitori kako bi se razriješile dvojbe oko utjecaja na okoliš obnovljivih izvora energije.

Fell upozorava na ono što svi znaju – Njemačkoj rastu emisije stakleničkih plinova a cijeloj se Europi i šire pokušava prikazati kao predvodnica borbe protiv klimatskih promjena. A ozbiljne borbe protiv klimatskih promjena nema bez prelaska na energetske sustave sa 100% obnovljivih izvora energije uključujući prelazak na električna i vozila na vodik o čemu će 28.3. u 11.10 na Prvom programu (repriza na Veliku subotu 31.3. u 9.06 na Četvrtom programu) nešto u Eko zoni reći direktorica kanadskog Konzorcija za istraživanje i inovaciju gradskog prometa Josipa Petrunić.

Usporedna stvarnost

Naravno u Hrvatskoj je sve drugačije osim da se i kod nas samo završavaju već započeti projekti vjetroelektrana. Ako pitate investitore oni će reći da od 2015. čekamo pravilnike koji su potrebni za provođenje Zakona o obnovljivim izvorima i da novih natječaja neće biti prije 2020. Ministar Ćorić smatra kako je opravdano da se cijelu ovu godinu piše energetska strategija koja treba reći koliko energije iz obnovljivih izvora i po kojoj cijeni Hrvatska treba.

Neslužbene brojke iz prvih verzija su dodatnih 1000 megawata vjetra i (konačno) 1000 megawata iz solarnih elektrana do 2030. U cijeloj Europi mnogo se priča o decentraliziranoj proizvodnji prema kojoj bi svako domaćinstvo imalo pravo proizvoditi energiju. Bivši državni tajnik zadužen za energetiku Ante Čikotić nije uspio donijeti zakon prema kojemu bi svi imali pravo priključiti se na mrežu sa vlastitom solarnom elektranom sa snagom svojeg priključka ili postati energetski neovisni za što njemački opskrbljivači već prodaju svu potrebnu opremu. Čikotić tvrdi kako plinski lobi sve usporava. U tom svjetlu vidi nedavno poskupljenje struje (meko interpretirano kao kazna za one energetski rastrošne) te prije i toplinarskih usluga.

Skuplja struja i toplane trebali bi plin učiniti građanima isplativijim jer plinaše još peče promašaj gradnje plinovoda prema Dalmaciji a kad dobijemo LNG onda će netko trebati trošiti i američko-arapski plin a ne samo preprodavati ruski (stalno me uvjeravaju da ćemo Ruse ucijeniti drugim izvorom). Uglavnom godišnje milijardu i pol kuna poticaja za zelenu energiju uglavnom ubire 50 tvrtki a ne građani kod kojih država ne potiče energetsko udruživanje ili suvlasništvo u obnovljivim izvorima. Ali što očekivati od države kad je državna energetska tvrtka ugasila svoju tvrtku za obnovljive izvore, dok njemački takve osnivaju, a kad je i radila razvijala je izdajnički projekte za strance.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak

Prosječna ocjena: 3,67 Broj ocjena: 3