Druge strane Zagrebdoxa

14. Zagrebdox – međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 25.2.-4.3.2018.
Nije to ništa neuobičajeno kad je Zagrebdox u pitanju. Opet se u Kaptol Centru u proteklih tjedan dana uz filmove smijalo, plakalo, bjesnilo, tugovalo, radovalo, razgovaralo...Baš onako kako prvi čovjek festivala Nenad Puhovski i priželjkuje. I baš kao što nam on i njegova ekipa već četrnaestu godinu omogućuju sagledavanje svijeta s nekih drugih strana. Nisu to one uobičajene medijske druge strane, nije to ni zbog puke objektivizacije zbivanja i postupaka, nego zato što nam te druge strane omogućuju razumijevanje nerazumnog, racionalizaciju i naizgled posve iracionalnog. Druge strane nisu tu da bi, primjerice, shvatili kako većina može ugnjetavati manjinu, već da bi umnom dijalektikom spoznali kako svatko od nas u jednom trenutku može biti manjina na što je u govoru svečanog upozorenja upozorio i prvi čovjek festivala. Druge strane nisu same za sebe vrijednosna kategorija, možete ih doživljavati pozitivno ili negativno, a u svom narativu nerijetko se pretvaraju u dominantne prve strane. Tih smo drugih strana na ovogodišnjem Zagrebdoxu uočili podosta.

Druga strana sportskog

Koji dan prije početka festivala petnaestogodišnja ruska klizačica Alina Zagitova osvojila je zlato na Olimpijadi u Pjongčangu. Jedina mlađa zlatna olimpijska klizačica od Zagitove je Amerikanka Tara Lipinski koja je u Naganu 1998. imala tek koji mjesec manje od Zagitove. Samo koji mjesec nakon Nagana, Lipinski se zbog sumnje na mononukleozu povukla iz vrhunskog umjetničkog glumica te je kasnije postala glumica i sportska komentatorica.

Nije nepoznanica kako današnji vrhunski sport zahtijeva užasne fizičke napore, strogi režim treninga i života pa su mlada tijela izložena nevjerojatnim stresovima i traumama. Poljska dokumentaristica Marta Prus je u filmu svečanog otvorenja – Preko svih granica – takvom opisu podarila dodanu vrijednost. Prus je, i sama se u djetinjstvu baveći gimnastikom, uočila sjajne rezultate ruskih ritmičkih gimnastičarki. Kada je prije pet godina na natjecanju u Moskvi ugledala Ritu Mamun predvidjela je kako ima filmsku priču. Iako je bila u samom vrhu nacionalne gimnastike, Rita se već tad lomila oko svoje budućnosti, a Prus je intuitivno zaključila kako je riječ o vrlo emotivnoj djevojci. Preko svih granica prati Ritine pripreme za nastup na Olimpijadi u Riju tijekom kojih je njezino zdravstveno stanje sve gore, a bolovi sve jači.

Dodatno, i njezin je otac teško obolio iako u samom filmu njezina obitelj ima vrlo malu ulogu. Iako su filmu nadjenuli epitet dokumentarnog Crnog labuda stvari se doimaju još gore, jer se ne odnose na bipolarnost pojedinca, nego na cijeli sustav koji proizvodi vrhunske rezultate, ali sportaše čini fizičkim i duhovnim bogaljima. U ovom slučaju, na vrhu tog sustava je Irina Alexandrovna Viner-Usmanova koja je rusku ritmičku gimnastiku dovela na sam vrh i tu ju održava. I sama nekad sportašica, Usmanova je danas i javna osoba, medijska zvijezda, moćna supruga Alishera Usmanova, oligarha bliskog Putinu. Irina u filmu kontrolira sve, i kad je nema čuje se njezin glas, neugodan i prijeteći, prepun psovki i uvreda. Glupa kravo! Ti si ništa! najčešće je što od svoje trenerice i same Irine čuje Rita koja će tek koji mjesec nakon Rija u dvadesetoj godini napustiti sport. Zanimljivo, tu je vijest objavila Irina Usmanova. I da, Rita je u na Olimpijadi osvojila zlato. Baš kao i Alina Zigatova. I Tara Lipinski.

Druga strana islamizma

Dvije godine nakon Povratka u Homs sirijski redatelj s njemačkom adresom Talal Derki vraća se u svoju domovinu. Predstavljajući se kao slikopisni propagandist uspona Islamskog kalifata infiltrira se u obitelj Abu Osame, džihadističkog borca i važnog pripadnika Al-Nusre, sirijske inačice Al-Kaide koja djeluje na sjeveru Sirije. Abu Osama ima osmero djece koje odgaja radikalno klerikalno, uči ih napamet stihove iz Kurana, a Allahu Ekber izgovara u svakoj prilici, i kad jede, i kad puca na neprijatelja. Svojim sinovima nadjenuo je imena džihadističkih heroja, uči ih pucati, pokazuje im masovne grobnice, obučava ih da jednog dana postanu borci za pravu stvar, a to je pravedni Islamski kalifat. Derki i njegov snimatelj Kahtan Hassoun imali su težak zadatak; dvije godine morali su kriti svoj identitet istodobno prateći Abua tijekom ratnih operacija, ali i egzekucija neprijatelja. Ta je strana O očevima i sinovima jednoznačno odbojna sukladno objektu prikazivanja.

Ono gdje je Derki, uz hrabrost, iskazao punokrvnost filmskog autorstva odnos je Abua Osame prema njegovoj djeci, odnosno sinovima – žene su tu protjerane kao, što bi se u nas reklo, drugotne – u intimističkim situacijama kada ih ljubi, mazi i s njima nježno razgovara. Tada on biva neprepoznatljiv što, međutim, samo pojačava mučan dojam u gledatelja jer je riječ o roditeljskoj manipulaciji te pogotovo stoga što će već koju sekundu kasnije jedan od sinova zaklati pticu kao što tata kolje nevjernike.

Kada Abu Osama tijekom čišćenja miniranog područja ostane bez noge, sinovi će to teže primiti od njega. Nesumnjivo, oni svog oca smjerno vole, ali dašak moguće obiteljske (da li i potencijalno društvene?!) disfunkcionalnosti Derki daje kroz odnos dvojice braće od kojih stariji trinaestogodišnjak bespogovorno kreće na vojničku obuku dok bi nešto mlađi, ipak, radije u školu. Emotivan, velik i hrabar Derkijev film je, nakon Sundancea, osvojio i Zagrebdox, ima  otvoreni krajem jer tko bi zapravo znao kako će ta priča završiti.

Druga strana katastrofe

Tijekom godine dana poznati multimedijalni umjetnik Ai WeiWei kamerom je obišao dvadesetitri zemlje i četrdeset izbjegličkih kampova stvarajući svoj vizualno fascinantan dokument. Ljudska rijeka proteže se od Libanona do Meksika, od Kenije do Pariza, uglavnom nijemo podastirući svu muku i očaj masovnih egzodusa i humanitarnih katastrofa u kojima je, kako je u filmu i sažeto, od kraja Drugog svjetskog rata do danas svoje domove moralo napustiti 65 milijuna ljudi. Što znači da je suvremena svjetska povijest, povijest ratova, protjerivanja i genocida i nakon drugog velikog rata, a WeiWei tu primjećuje i historijske inverzije, poput one kako Libanon, iz kojeg su svojedobno ljudi bježali pred ratnim sukobima, danas prima sirijske izbjeglice (što je kontekst i Okusa cementa još jednog filma prikazanog u međunarodnoj konkurenciji). Ljudska rijeka, nagrađena na Mostri, nije bez mana – film je malo predug, gledatelj nakon određenog vremena postaje zasićen mučnim igrama velikih brojki, a razgovori s predstavnicima humanitarnih organizacija su uglavnom nepotrebni. No, poetičnost mu je taman dozirana te što je najvažnije iznimno je human u svom pristupu. A tu je dimenziju u izbjegličkim krizama politika zaboravila svodeći ljudsku nesreću na pitanja političkog, sigurnosnog i socijalnog. I da, WeiWei već u ideji se postavlja aktivistički pa je prilika da razmislimo u kojem su nam trenutku i zašto politički realisti i pragmatičari počeli pričati o aktivizmu kao nečemu negativnom.

Druga strana vjerskoga

Kristina Baticeli je rodom iz Marije Bistrice. Odrastanje u tom marijanskom svetištu nametnulo joj i određene vrijednosti kojih se Krisitina u jednom trenutku odlučuje odreći. Priopćavanje roditeljima kako je, eto, postala nevjernicom i nije tako jednostavno, a stvar u Crnoj ovci bistričkoj dodatno komplicira i činjenica što je Kristinin momak Krešo vjernik. O svom slučaju Kristina je, u koautorstvu s Višnjom Skorin snimila film uvršten u Kontroverzni dox što samo pokazuje stupanj i vrstu odnosa katoličke većine i ateističke manjine u Hrvatskoj koliko god Kristina vlastitim filmskim primjerom zagovarala njihov dijalog.

Bosansko-hercegovačke autorice Nejra Latić Hulusić i Sabrina Begović-Ćorić pokušale su pak u Undercoveredu na drukčiji način od uobičajenog pristupiti problematici nošenja hidžaba. Prijete li marame što ih oko glave nose islamske vjernice uistinu slobodnom svijetu koji, nota bene, na takvo isticanje vjerskih obilježja ne gleda blagonaklono? Latić Hulusić i Begović-Ćorić s tim se neće pomiriti pa se bave ženama kojima je pokrivanje neprijeporan izraz vjerske slobode, a ponekad i pobuna protiv zapadnjačkog materijalističkog poimanja žena. Takav pristup moguće je razumjeti – francuska zabrana nošenja hidžaba u javnim institucijama glupavi je udar na vjerske slobode – ali ne treba ni mistificirati stvari; pokrivanje glave valja ostaviti u prostoru intimnoga i vjerskoga, baš kao i, primjerice, nošenje križića oko vrata.

Druga strana poraća

S prilično fascinantnom pričom predstavio se, pak,  muški bosansko-hercegovački dvojac Sead Kreševljaković i Emir Zumbul Kapetanović. Neprijatelji su priča o Bošnjaku Dautu i Srbinu Danetu koji tijekom rata u Istočnoj Bosni nisu bili tek na suprotnim stranama, nego su i bukvalno pucali jedan u drugog. Odnosno, Daut je bio brži i spretniji pa je pucao u Daneta te bio uvjeren kako ga je ubio što će njih dvojica spremno i uz nepatvorenu dozu emocija pomno rekonstruirati pred filmskom kamerom. Koju godinu nakon rata Daut je sjedio u lokalu kad je na njegovo iznenađenje ušao Dane. Iz humorno-bizarnih riječi Ja sam tebe ubio nastalo je jedno prijateljstvo, a onda i poslovni odnos. Kao pravi prijatelji njih dvojica se svađaju i mire, pitanje o uzrocima rata izaziva šutnju pa i nelagodu, ali nije to ništa zbog čega oni ne bi mogli dalje. Iako se i Dane i Deut slažu o nepotrebnosti rata, Neprijatelji nisu nikakav mirotvorni pamflet. Njegovi protagonisti su ratom zauvijek obilježeni, oni o ratu razgovaraju, ali im je u kontekstu sadašnjosti i budućnosti nebitan. Zato su opravdano ljuti na nesposobnu bosansku partitokraciju i političare koji jašući nacionalističkog zmaja, a uslijed nedostatka ikakve imaginacije, ratnu povijest iskapaju po potrebi, a ljude poput Dauta i Daneta čine zatočenicima slobode koju su svojim prijateljstvom izborili. Da je ovo nabildana američka produkcija, Neprijatelji bi se reklamirali kao nevjerojatna priča svih priča, ovako su tek mali, ali važan dokumentarac televizijskog prosedea.

Druga strana Europe

Zaslužuju li zemlje i kinematografije tzv. Nove Europe poseban tretman kakav im je pružio ovogodišnji Zagrebdox? Neki će, uključujući autore pojedinih filmova, smatrati kako se u njihovim državama ne događa nikakav ekskluzivitet u odnosu na ostatak Europe. Drugi će, pak, ukazivati na začudno jedinstvo mjesta, vremena i radnje u bujanju demokratskih deficita, ireverzibilnim procesima, pokušaju gušenja medija i proizvodnji kontroverznih političara kojima je miliji putinovski oblik vladavine od zapadnjačkih liberalnih uzusa u bivšim postkomunističkim zemljama, a čije je čelnike njemačka kancelarka zbog stava prema izbjeglicima žestoko opandrčila pozivajući ih da se prisjete odakle su došli.

Jedan od dojmljivijih naslova na temu Nove Europe prikazan je u regionalnoj konkurenciji budući da je manjinska hrvatska koprodukcija. U slučaju rata izazvao je priličnu pozornost ovih dana jer se naše medije jako dojmilo što su među Slovenskim brancima i dvojica Hrvata koji samog redatelja Jana Geberta prije podsjećaju na IT-geekove opsjednute videoigrama, nego na ljute nacionaliste. To ih, eto, izdvaja od ostatka društva koje predvodi Peter Švrček, ni po čemu poseban lik koji je svojim bajanjima o panslavizmu, protuzapadnjaštvu i antiliberalizmu, dvjestotinjak mladića pretvorio u paravojnu skupinu, svojevrsnu tinejdžersku diktaturu budući da je Švrček odustao i od unutarorganizacijskih izbora. Češki redatelj Gebert dobro zna u čemu je opasnost – Švrček i njegovi sljedbenici spretno koriste demokratske benefite za svoju nedemokratsku rabotu što je zapravo postao model djelovanja i političkih lidera pojedinih država Nove Europe koji – ne samo što toleriraju militariste, nego im se moguće i dive te s njima dijele mišljenje, primjerice o Europskoj uniji ili izbjeglicama. Zbog toga U slučaju rata djeluje zastrašujuće.

Naglašena militarizacija zemalja Nove Europe, koju iz navodno sigurnosnih razloga zagovaraju njihovi političari, kao da je svojevrsni refleks prošlosti, nostalgično prisjećanje na hladnoratovsko doba kada su u geopolitičkom smislu te zemlje ipak nešto značile, a danas su, izuzev Poljske, male i nevažne državice koje o ničem ne odlučuju. Posljedica te militaronostalgije vidljiva je i u Češkom dnevniku: Učenju rata  Adele Komrzy u kojem se polazi od vladine odluke da u škole dolaze pravi vojnici kako bi djecu educirali za obranu domovine. Ta inačica onog što se u jugoslavenskom školstvu zvalo ONO i DSZ nije nipošto moderna, dapače, vrlo je autarkična, a autorica je proširuje i na zahtjeve za ponovnim uvođenjem redovitog vojnog roka. Uglavnom, Nova Europa se čini pogodnim tlom za rast svakojakih ideja koje bujaju u začudnim kutcima političkog i ideološkog undergrounda tako da je tu zapravo pitanje što je prva, a što druga strana jer se one preko noći stapaju i mijenjaju.

Druga strana svega

Nakon Cinema Comunisto Mila Turajlić opet se bavi poviješću nekadašnje države ovaj je put vremenski šireći i na razdoblje monarhije, a tematski na područje intimnoga. Film polazi od zaključanih vrata dviju soba beogradskog građanskog stana u koje su komunističke vlasti 1946. uselile dvije podobne žene budući da su Turajlići bili sumnjiva obitelj čiji je predak osnivao tada omraženu propalu kraljevinu. Iako zalaskom u povijest Turajlić fino naglašava vječnu podijeljenost srbijanskoga društva, Druga strana svega ubrzo se pretvara u film o devedesetima gdje su se te podjele samo nastavile ili zadobile novi oblik. Središnja protagonistica je redateljičina majka Srbijanka, članica Otpora i aktivistica protiv Miloševićevog režima, što je platila gubitkom profesure na Elektrotehničkom fakultetu. Svoj doprinos demokraciji i slobodi, gledajući današnju vučićevsku Srbiju, ona danas smatra uzaludnim. Ipak, s kćerkama raspravlja o nedostatku njihove volje za aktivizmom iako je jasno da je upravo kasniji neuspjeh ideja petooktobarske revolucije od političkoga udaljio mlađe srbijanske generacije. No, kompromis ipak iznalaze u zaključku novinarke Vremena koja je pišući o Srbijanki Turajlić napisala kako nije važno gdje si stigao, nego kako si putovao. Na koncu, kad dotadašnja zaštićena sustanarka, inače gorljiva miloševićevka, godine 2013. umre, obitelj Turajlić nakon sedamdesetak godina  odlazi s druge strane, u one za njih mistificirane sobe. Srbijanka, međutim, na drugoj strani doživljava razočarenje, gotovo jednako onome postpetooktobarskom, jer, jednostavno, taj dio obiteljskog stana ne doživljava kao prirodno svoj. Ah da, tako je to s drugim stranama – valja se probiti do njih bez obzira hoće li vas oduševiti ili razočarati. U tome je čar i Zagrebdoxa.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak

Prosječna ocjena: 5 Broj ocjena: 7