Zašto lažemo osobama s invaliditetom - zašto nismo iskreni

Ova tema me potakla jer sam prošli tjedan osjetio da me netko laže, tj. da nije iskren. Više puta sam se tako osjećao, a vjerujem i osobe s invaliditetom. Zašto bilo kakav nedostatak ljudima daje pravo da lažu ili ne govore istinu? Je li to stvar psihe ili nelagoda zato što smo mi drugačiji od drugih? Mnogo puta našao sam se u ovoj situaciji, ali ne svojom krivicom. Ljudi vole od nas, osoba s invaliditetom, raditi osobe koje pate, osobe koje sažalijevamo, makar mi kao osobe s invaliditetom ne želimo da nas itko sažalijeva. Upravo suprotno, želimo da nas se uvažava, kritizira te da nas se pohvali kada napravimo nešto dobro.

Osobama s invaliditetom često se događa, primjerice kada su u vezi sa zdravom osobom, da je ta zdrava osoba u vezi samo radi empatije. Često se također događa tzv. nesporazum u komunikaciji zdrave osobe i osobe s invaliditetom, slijepom osobom i gluhom osobom. S gluhom osobom se događa nesporazum zbog nepoznavanja znakovnog jezika. Treći komunikacijski problem je kad osoba s invaliditetom, bila ona žensko ili muško, ima potrebu za seksom. Onda često osobe koje su zdrave ne žele osobama s invaliditetom reći da ne žele seks.

Četvrti problem u komunikaciji je kad osoba s invaliditetom teže ili nerazumljivo govori pa onda zdrave osobe se izvlače da ih ne razumiju. Tada dolazi do izokretanja riječi koje je osoba s invaliditetom rekla te samim time do nesporazuma.

Problem je također kad osobe s invaliditetom preuveličaju događaj i temu ili nisu prema sebi iskrene pa ne žele priznati neke svoje nedostatke. Kao i uvijek, ne žele prihvatiti svoj invaliditet, onakav kakav je, a onda to osobe koje nemaju invaliditet pokušavaju krivo prezentirati.

Nažalost, nismo kao ljudska vrsta jednostavni nego smo dapače, vrlo komplicirani. Volimo zakomplicirati i ono što to nije. Volimo također podmetnuti jezik ili dasku zbog naših iskrivljenih pogleda spram osoba s invaliditetom.

Ja inače cijeli život volim otvoren, iskren razgovor, bez fige u džepu i lažnog moraliziranja. Nažalost, mi smo jači moralisti od samoga pape i zato mi je sve teže i teže u životu jer svaka osoba s invaliditetom nažalost ima osjećaj za laž/neistinu. Inače živimo u svijetu u kojem moramo imati otvorene oči i na žalost ne možemo nikome vjerovati, što je tragično jer kad ja moram razmišljati 24 sata o tome tko je prema meni iskren, a tko laže i izmišlja, onda je to problem.

Često se osobe s invaliditetom povlače u sebe zato što im ljudi oko njih ne govore istinu – što za posljedicu ima da gube volju za komuniciranjem, što ih opet udaljava od ljudi i društva. Ne treba puno mistificirati stvari. S osobama s invaliditetom treba vrlo jednostavno: 1) ne vidjeti njihov invaliditet nego osobnost, 2) razgovarati i biti otvoren po svim pitanjima i 3) biti iskren te ne skrivati i zataškavati loše osobine osobe s invaliditetom.

Zato nemojte izigravati ljude brižne prema osobama s invaliditetom, a iza leđa (ili kolica) pokazati da ih stvarno ne uvažavate u svim njihovim poljima života. Ako želite s nekom osobom s invaliditetom biti u vezi - budite u vezi, ali nemojte igrati dvostruku igru. Nitko ne želi dvostruku igru, pa tako ni osoba s invaliditetom. Jer, pazite sad, i mi smo osobe.

Vaš bloger, Hrvoje Antonio Belamarić.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak

Prosječna ocjena: 5 Broj ocjena: 3