Za one koji gledaju u zvijezde

Muzej čudesa (Wonderstruck), Sjedinjene Američke Države, 2017.
Redatelj Todd Haynes

Svemirski kamp (Up i det bla/Up in the Sky), Švedska, 2016.
Redatelj Petter Lennstrand


Svi smo mi u provaliji,
ali neki od nas gledaju u zvijezde
Oscar Wilde

Nakon poduže filmske stanke i rada na televizijskoj seriji Mildred Pierce jedan od najzanimljivijih suvremenih američkih filmaša Todd Haynes vratio se redovitom snimanju filmova. Prošle su nepune dvije godine od vrsne prilagodbe lezbijske romanse Carol što ju je pod pseudonimom napisala Patricia Highsmith, a Haynes nam je opet tu s adaptacijom romana za mlade Wonderstruck velikog američkog pisca i ilustratora dječjih knjiga Briana Selznicka (potpisuje i scenarij) čiju je knjizu The Invention of Hugo Cabret na film inventivno pretočio Scorsese. Preveden kao Muzej čudesa novi Haynesov film stilski se potpuno, a tematski polovično uklapa u dosadašnji Haynesov opus.

Ponikao u zabranu queera i off-Hollywooda, svoja najznačajnija djela Haynes je ostvario u visoko estetiziranim, vrlo suptilnim i provokativnim dramama Daleko od raja i Carol smještenima u društveno trusne američke pedesete. S druge strane, ostao je trajno opsjednut portretiranju umjetničkih osobenjaka (Bowie, Rimbaud, Karen Carpenter, Dylan). Muzej čudesa naginje toj drugoj strani jer se očešava o likove koje umjetnost na neki način određuje.

Baš kao i svi Haynesovi filmovi i ovaj se ne događa u sadašnjosti. Štoviše, u ovom slučaju oživljena su dva povijesna razdoblja u kojima se radnja filma odvija paralelno. Godine 1927. dvanaestogodišnja nijema Rose (Millicent Simmonds koja upravo nevjerojatno nalikuje Jennifer Lawrence iz njezina probojnog filma Zimska kost) bježi iz New Jerseya i stroge starateljske sredine u New York kako bi se susrela s majkom Lillain (Julianne Moore), poznatom glumicom koja je zarad karijere odbacila majčinstvo što Haynes kontrapunktira uprizorenjem kadrova nijemog filma Kći oluje u kojem Lillain glumi majku što se požrtvovno bori za svoje dijete, a koji Rose gleda netom prije bijega te uoči plakatima naznačenog dolaska zvučnog filma. Susret s majkom ne prođe dobro pa djevojčica bježi u Nacionalni prirodoslovni muzej.

Pola stoljeća kasnije Rosein vršnjak Ben (Oakes Fegley), poslije majčine smrti u prometnoj nesreći i nakon što mu udar munje ošteti sluh, iz jezerskog gradića u Minnesoti, kreće u New York u potrazi za ocem. U potrazi mu pomaže dječak Jamie (Jaden Michael) čiji otac radi u Prirodoslovnom muzeju i tu već naslućujete kako završava putovanje onih koji gledaju u zvijezde baš kao što ste to već mogli i na temelju uvodnog Wildeovog citata.

Oživljavanje povijesti u Muzeju čudesa uistinu je impresivno, poglavito ono iz 1977. u kojem se ikonografski pedantno podastire New York čije ulice pulsiraju u ritmu disca i funka. Fizički nedostatak dvoje glavnih protagonista, Haynesu služi i za dosljedno te stalno poigravanje sa zvukovima. Dva vremenska razdoblja Selznick je u izvorniku riješio elegantno tako što je priča o Rose ispričana ilustracijama, a ona o Benu riječima. Haynes si je zadao još težu zadaću u kojoj su dva razdoblja predočena prevladajavućim filmskim stilovima i interpunkcijama datih vremena što je, naravno, opet pospojeno s Roseinom nijemosti i Benovom gluhoćom, a što narativno usložnjava njihovo naizgled jednostavno putovanje i traganje. Shodno tome, Muzej čudesa je ispričan primarno iz dječjeg kuta, mogli bismo reći jednostavno, nikako i infantilno. Iako sam Haynes kaže kako je riječ o njegovom pokušaju snimanja filma za djecu, od Selznicka je preuzeo složeniji koncept izvorno namijenjen tinejdžerima. Osim u dvojbeno izabranoj ciljanoj dobnoj skupini, s tim je povezan i onaj glavni problem Muzeja čudesa; omamljeni vizualnošću i dramatuškom konstrukcijom gledatelji bivaju udaljeni od likova i njihovih priča. Pa gledate film o dvoje djece i njihovu zagledavanju u zvijezde unatoč silini problema, a do samog kraja filma ostajete emocionalno netaknuti. Ne čudi stoga što je Haynesovo nebesko lijepo ostvarenje naišlo na prilično mlak prijem, iako je premijerno prikazano u kanskoj konkurenciji.

U zvijezde gleda, štoviše znatno im se približi, i osmogodišnja Pottan (Mira Forsell) iz švedskog filma Svemirski kamp kojim je otvoren ovogodišnji zagrebački Kino Kino Festival što ga treću godinu predano organizira dio ekipe Zagreb Film Festivala. Debitantsko djelo Pettera Lennstranda premijerno je prikazano na Berlinaleu te je u međuvremenu skupilo nekoliko međunarodnih nagrada. Zaplet filma krajnje je jednostavan i moderno stereotipan; junakinju filma njezini prezaposleni roditelji u suludoj žurbi umjesto pred vratima ljetnog kampa ostavljaju nadomak reciklažnog dvorišta. Kako je Pottan usamljena, razveseli je upoznavanje neobičnih stanara dvorišta pa roditeljima slaže kako je u kampu s ponijima sve u redu. A reciklažna družba sastoji se od mapetovskih lutki i jednog odbjeglog kriminalca kojima je namjera otputovati u svemir kako bi prikupili svemirsko smeće. U znanstveno-fantastično-humornom slijedu događaja, u svemir će otputovati Puttan.

Lennstrand, koji je ovdje glas posudio glavnom lutku Rydbergu, inače je lutkar koji ne krije svoju ljubav prema Muppetima; za švedsku televiziju kreirao je nekoliko dječjih programa i serija, a komercijalni uspjeh postigao je promoviranjem lutka Allirama Eesta, hvalisavog i sebičnog voditelja talk-showa. Lutke su svakako dodana vrijednost Svemirskom kampu, ali još više nekoliko bizarnih komičnih momenata kao i usputna fina ironija, primjerice, kad stručnjak za djecu u televizijskoj emisiji odgovara na pitanje voditelja o svemiru kao (ne)prikladnom okruženju za dječje odrastanje. Nordijske kinematografije iz godine u godinu potvrđuju sustavnost u proizvodnji filmova za djecu. Možda Svemirski kamp za njih i nije neka osobitost i novina – iako je film u nacionalnim kinima doživio priličnu gledanost. Iz perspektive još neuređene kinematografije – u kojoj su filmovi za djecu itekako gledani, ali za to nikog nije briga – Lennstrandovo djelo osvaja svojom jednostavnosti, toplinom i humorom. Puttan će, eto, za razliku od Rose i Bena, umjesto u gledanju u zvijezde, završiti u toplom domu svojih preobraćenih roditelja čija je mana bila ta što su, buljeći u mobitele, u zvijezde prestali gledati.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak

Prosječna ocjena: 5 Broj ocjena: 1