Princeze i bitange

Oblik vode (The Shape of Water), Sjedinjene Američke Države, 2017. Redatelj Guillermo del Toro

Tri plakata izvan grada (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri), Sjedinjene Američke Države, 2017. Redatelj Martin McDonagh



Slavodobitno su prodefilirali sezonom filmskih nagrada, zajedno imaju čak dvadeset oskarovskih nominacija... Eto ih sada pred nama. I američkim akademicima uopće nije lako, tim više jer su gotovo neusporedivi. Jedan je bajka za odrasle protkana hladnoratovskim razdobljem. Drugi je crnohumorna drama uvaljana u pseudokrimić. Vežu ih, ipak, snažni ženski likovi. Heroine, princeze...

Guillermo Del Toro, jedan od najvažnijih filmaša današnjice, prije koju godinu je napustio svoj redoviti radni ritam sastavljen od jednog hitoidnog djela pa jedne drame s elementima fantastike te s jakim društveno-političkim zaleđem kakva je njegovo remek-djelo Panov labirint, možda i najbolje filmsko ostvarenje u zadnjih dvadesetak godina. U posljednje vrijeme Del Toro snima redovito, ali žanrovski luta pa je Oblik vode njegov povratak u svijet intimnih drama barem naizgled krhkih bića koja u nimalo prijateljskom okruženju bježe ili bivaju protjerana u svijet začudnoga i onostranog.

Priča filma podsjeća na zaplet kakve B-produkcije što i ne čudi jer je jedna od Del Torovih inspiracija bio Creature from the Black Lagoon iz 1954. u kojem je Vodeno čudovište/Gill-mana utjelovio Ben Chapman. Sjajna Sally Hawking glumi Elisu Esposito, nijemu čistačicu u baltimorškom Vladinom laboratoriju koja ostvaruje najprije prijateljski, a potom i ljubavni odnos s Vodenim Čudovištem/Amphibian Manom (Doug Jones) što ga je američka vojska dopremila iz amazonske prašume gdje su mu se navodno domorodci klanjali kao božanstvu. Američki represivni aparat predvođen pomalo karikaturalnim Stricklandom (Michael Shannon) s čudovištem nemaju dobre namjere, a u neku ruku ga se, zbog mita o božanstvu, i boje (sam Strickland će bijesno zaključiti kako smo mi i Boga pretvorili u sliku). A kako je vrijeme hladnoratovsko, ionako puno neprijateljstva i nepovjerenja sa i dalje prevladavajućim rasizmom, u priču se upleću i sovjetski špijuni koji se također žele domoći čudovišta. Tankoćutna, ali zapravo vrlo hrabra Elisa, ta senzibilna nijema princeza i još jedna osebujna slikopisna marginalka, odluči uz pomoć kolegice Zelde (Octavia Spencer) i doktora Hoffsteltera (Michael Stuhlbarg) koji je zapravo odmetnuti sovjetski špijun – spasiti čudovište. Jer, ne samo da se u njega zaljubila, nego i zaključuje: Ako ne uradimo ništa, onda nismo mi.

Baš kao i u slučaju Panovog labirinta i ovdje je riječ o bajci. Pritom, kod Del Tora čudovišta nemaju dijaboličnu ulogu kao u klasičnim bajkama (osim možda u Ljepotici i zvijeri); ona su kod njega ultimativno dobro, služe za bijeg protagonista od zloduhe zbilje te poprimaju stvarna i metaforička obilježja čistokrvno ljubavnog ili čak religijskog. I ne samo zbog Stricklandova završnog priznanja u lokvi krvi, i naše Vodeno čudovište postaje utočište Ljubavi i Dobrog, dakle Boga u izvornom obliku iako, eto, pretvorenog u sliku. Bez obzira čitamo li Del Torovo djelo u religijskom ili humanističkom ključu zaključit ćemo isto - u svakom ratu, u svakom sukobu, bez obzira u kojemu se stoljeću ili desetljeću dogodili, ljudi su zarad vlastitih interesa zaboravljali ili ubijali Boga. Kako se Del Toro u svom opusu već bavio fašizmom, možemo reći da je sada odradio velika zla dvadesetog stoljeća što je u svojoj srži grubo zakočilo ili preusmjerilo historijsku dijalektiku civilizacije građene vjekovima na temeljima humanizma, kako religijskog tako i prosvjetiteljskog.

Možda se u emotivnom smislu Del Toro u Obliku vode nije uzvisio do Panovog labirinta; to je, inače, jedan od dobronamjernijih prigovora kandidatu za trinaest Oscara. Međutim, i ovaj se put dokazao kao sjajan redatelj. Potpuno očekivano, nije propustio prigodu oživjeti kinematografsko razdoblje ranih šezdesetih; naša Elisa tako uživa u tada prevladavajućim mjuziklima i plesnim filmovima, a Del Toro je u najljepšoj sceni filma montažno prebacuje u taj svijet podarujući joj čak i mogućnost pjevanja. Ovdje je red da spomenemo i sjajnu glazbu Alexsandra Desplata pa da zaključimo kako je Oblik vode baš svaku od oskarovskih nominacija zaslužio, ako je to uopće ikakvo mjerilo, i ako rad Guillerma Del Tora s ičim valja mjeriti.

Mildred Hayes (još jedna izvrsna uloga Frances McDormand) s Elisom Esposito sigurno ne dijeli krhkost i introvertiranost. No, i ona će, krajnje cinična i gruba, u Tri plakata izvan grada pokrenuti događaje koji će se prema kraju filma u određenoj mjeri pretvoriti u stanje. Kad pogledate film Martina McDonagha postaje vam jasno i zašto su u sezoni američkih nagrada sjajni Tragovi u snijegu Taylora Sheridana potpuno zaobiđeni. Ta dva naslova imaju puno dodirnih točaka, no u biti su sasvim različiti. Povezuju ih neugodna američka provincija kojom vladaju oportunizam i rasistički momenti, depresivni ugođaj i varljivi krimi-zaplet s brutalno ubijenom djevojkom. No, dok se Sheridanov film preobražava u finu i toplu dramu o nenadoknadivosti gubitka, McDonaghovo djelo počiva na crnom humoru, pomaknutim likovima i bizarnim situacijama. Ne čudi to od čovjeka koji je potpisao Kriminalce na godišnjem, Sedam psihopata te Oscarom nagrađeni kratki film Six Shooter. Jesu li crni humor i apsurd sredstvo McDonaghove borbe protiv potencijalnih dramaturških stranputica? Mogli bi reći kako je najslabiji dio Tri plakata izvan grada to što ponekad izgleda kao da je skuhan u loncu braće Coen; no filmu se nikako ne mogu prigovoriti neintrigantnost i neslojevitost u psihologizaciji likova. Osim toga, kao izvorni dramatičar, McDonagh je sjajan u dijalozima, a Mildredin monolog upućen svećeniku kandidat je za ulazak u anale filmskih citata.

Možda je pokoji lik u filmu i nepotreban. Ali odnos između troje glavnih protagonista – uz Mildred tu su šerif Willoughby (Woody Harrelson) i iracionalno agresivni te ponešto maloumni policajac Dixon (uvjerljivi Sam Rockwell) – toliko je višeslojan i osobit da bi se na njemu mogla bez problema izgraditi sezona kakve televizijske serije. Kao i u detekcijskom zapletu koji ne postoji, McDonagh nas iznevjerava i u spomenutom odnosu činom Willoughbyjeva samoubojstva (isprika na spoileru!!!). No, tada tri njegova pisma postižu efekt istovjetan početnim plakatima što ih je očajna Mildred postavila ispred Ebbinga, Missouri. Pa će se naša heroina, naša princeza, zajedno s dotadašnjom bitangom, odvesti prema otvorenom kraju u kojem se spominje osveta, a gledatelj je ipak itekako svjestan kako pred sobom ima nešto bolje, nešto mekše ljude nego na samom početku. Uistinu, princeze mogu sve. I filmove učiniti najvećima.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak