Kamo je nestalo slijepo dijete

Osnovan je 1895. na inicijativu Vinka Beka, našeg prvog tiflopedagoga. U ono vrijeme bila je to jedina ustanova za obrazovanje slijepih u ovom dijelu Europe.

Vinko Bek, tiflopedagog i humanist, rodio se u Podgajcima Podravskim (nedaleko od Donjeg Miholjca) 19. studenoga 1862. Osnovnu školu pohađao je u Cerniku, Osijeku i Pečuhu, nižu realku u Osijeku, a učiteljsku školu u Zagrebu. Bio je učitelj pučke škole u Bukevju (selo u Turopolju) jedanaest godina, zatim u Zagrebu do 1895., kada je postao učiteljem i privremenim ravnateljem Zemaljskog zavoda za slijepe. Od 1899. do umirovljenja 1920. bio je ravnatelj Doma slijepih radnika.

Na osnovi rezultata koje je Bek postigao radeći za slijepe, a što mu je Zemaljska vlada izravno ili posredno omogućavala, godine 1894. u Zagrebu su se stekli uvjeti za otvaranje zavoda za slijepe. No zbog slabog odziva zainteresiranih na natječaj koji je raspisala Zemaljska vlada, zavod za odgoj i obrazovanje slijepe djece (Zemaljski zavod za slijepe) počinje s radom tek u rujnu 1895., kao prvi takav zavod u jugoistočnoj Europi. Zatim se otvara Zavod za odrasle slijepce (od 1898. Dom slijepih radnika), dok je 1910. osnovan Dom slijepih djevojaka." (izvor: coovinkobek.hr)

Ovo je samo jedna mala povijest koja pokazuje što je Vinko Bek i zašto je ustanova Vinko Bek bitna slijepim i slabovidnim osobama. Čini se kao da nikom drugom osim njima nije bitna. Ovo je moj treći blog o Vinku Beku, ali i onima kojima je Vinko Bek jedina ustanova koja bi mogla pružiti rehabilitaciju i socijalizaciju. Ali pokazuje se da politici nije bitno gdje su slijepe i slabovidne osobe. Moram reći da već neko vrijeme slijepa i slabovidna djeca nisu u Vinku Beku, nisu ondje još iz doba ministrice Milanke Opačić. Prebačena su u privatnu kuću koju je država iznajmila, a koja je totalno neadekvatna za slijepu i slabovidnu djecu. Sve možete vidjeti u prilogu moje kolegice Maje Sever koja pita štićenicu doma kako joj je u domu, na što ona otvoreno, pred mamom, kaže: "U školi imamo spiralne stepenice, tamo smo kao majmuni u kavezu, slušamo priče koje je mama zabranila da slušamo, teta Majo."

Kad Anita sama kaže kako se osjeća, kako bi se onda osjećalo društvo kad joj ne da mogućnost da sutra koliko-toliko bude samostalna i dio društva u kojem živi te da pokaže koliko može. A onda dolazi surova stvarnost. Stvarnost u kojoj je Anita, ali i svi njezini prijatelji, bačeni u kuću u kojoj nemaju osnovne uvjete da bi se mogli socijalizirati i gdje bi mogli učiti. Zamislite si, nemate vid i još vas netko zakida za vaša prava makar imate pravo na obrazovanje, zdravlje i normalan život. Zašto neki pokušavaju biti toliko isključivi pa isključuju ljude iz života a da ih nisu pitali bi li oni to željeli.

Kako je Anitinoj majci koja pokušava svojem djetetu, kao i svaki pravi roditelj, omogućiti da pokaže što može, te da ona sama bude sretna što joj je dijete uspjelo i što je dio društva u kojem zarađuje svoj kruh bez obzira na invaliditet, oštećenje i percepciju društva.

Mi smo postali isključivo društvo.

Ne uvažavamo različitosti, ne poštujemo nečiju želju za uspjehom i nečiju želju za stavom da bez obzira na ograničenja žele uspjeti u društvu. Za kraj, jesmo li se pitali kome smeta Vinko Bek? Zašto je zgrada Vinka Beka više od godinu dana prazna. Zašto Grad Zagreb i Republika Hrvatska napokon ne donesu odluke što će s Vinkom Bekom. Mene zanima još jedna činjenica, a to je koji građevinski lobi stoji iza micanja Vinka Beka. Zašto se mora ponovno dogoditi Kamensko i zašto slijepa djeca moraju ostati bez objekta koji ima povijesnu i svaku drugu vrijednost. Zašto Anita i njezini prijatelji ne bi bili u svom prostoru koji bi bio adekvatno prilagođen slijepim i slabovidnim osobama. Vidim da građevinskim lobijima ne smeta što djeca s teškoćama nemaju drugu adekvatnu ustanovu pa žele graditi stambeno-poslovnu zonu na mjestu Vinka Beka.

Ja kao osoba s invaliditetom sam tužan i pitam se zašto nismo društvo jednakih mogućnosti kako nam to i Ustav dopušta.

Toliko od mene za ovaj blog, vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić koji luta gradom Zagrebom i traži nove priče i teme.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak

Prosječna ocjena: 5 Broj ocjena: 1