Život je život. I lijep.

Projekt Florida (The Florida Project), Sjedinjene Američke Države, 2017. Redatelj Sean Baker

Skrivena ljubav (Call Me Your Name/Chiamami col tuo nome), Italija/Francuska/Brazil. Redatelj Luca Guadagnino

Predoskarovsko vrijeme, hoćeš-nećeš, nameće određene standarde u procjeni pojedinih ostvarenja i njihovom paralelnom slikopisnom slalomu. Shodno tome od dva recentna naslova jedan je možda i malčice nezasluženo gurnut u sam vrh oskarovske utrke dok je drugi potpuno nezasluženo iz iste izostavljen. Tu se i opet moramo dotaknuti tankoćutnih mjerila američkih filmskih akademika. No, predoskarovska rogobatna usporedba nije i jedino što je zajedničko Skrivenoj ljubavi i Projektu Florida; oba se filma, eto, odvijaju tijekom jednog ljeta te oba, svaki na svoj način, slave život i bitak, bez obzira poimali ih materijalno ili ontološki.


Luca Guadagnino (Protagonist, Ja sam za ljubav, Rasprskavanje), talijanski redatelj rođen u Palermu, zarana je dobio prigodu za rad u međunarodnim koprodukcijama zahvaljujući između ostalog suradnji sa svojom glumačkom muzom Tildom Swinton. Ona će, zajedno s Dakotom Johnson koja je već glumila u Rasprskavanju, glumiti i u Guadagninovoj verziji kultnog horora Suspiria Daria Argenta kojeg ćemo gledati ove godine. No, Swinton – iako glumica iznimno široke lepeze djelovanja – sa svojom androginosti nije imala što tražiti u Skrivenoj ljubavi, putu sedamnaestogodišnjeg Elija (za Oscara zasluženo nominirani Timothee Chalamet kao jedan od najmlađih glumaca u oskarovskoj povijesti) prema otkrivanju vlastite (homo)seksualnosti, iznimno čuvstvenom i senzualnom ostvarenju snimljenom prema romanu Andrea Acimana. Elio sa svojim roditeljima ljeto provodi u vili na sjeveru Italije, čitajući knjige, svirajući klavir, uživajući u plodovima prirode i hrani što im je pripravlja brižna domaćica te se družeći s vršnjacima među kojima gaji određene simpatije za Marziju (Esther Garrel, kći slavnog redatelja Philippea). Radnja romana i filma događa se osamdesetih godina prošlog stoljeća u jednom od zlatnih desetljeća zapadnoeuropske intelektualne buržoazije hedonistički uronjene u iće i piće, slušanje Bacha i Listza i lijepu književnost (tek će u jednom kadru, da im se ne zamjeri preuzetnost, protagonisti Heidegerrovu filozofiju ocijeniti nerazumljivom). Za Elija će se sve promijeniti kad u njihovu vilu pristigne očev učenik, naočiti Amerikanac Oliver (Armie Hammer) koji u spolnoj inverziji predstavlja klasičnu pojavu fatalnih ljepotica u maloj sredini. Uslijedit će iznimno pomno opisani put do ljetne romanse zakrčen potisnutom seksualnosti, Elijevim traganjem i Oliverovim oportunizmom potvrđenim na samom kraju filma u telefonskom razgovoru kad stariji ljubavnik već napusti pitoresknu okolicu Bergama.

Iako je, pogotovo nakon oskarovske nominacije za najbolji film, Skrivena ljubav uspoređivana s Planinom Brokeback, osim samog queer zapleta, ta dva filma i nisu slična. Drama Anga Leeja bila je smještena u grubu sredinu nekadašnjeg Divljeg Zapada u kojoj se homoseksualna veza našla na vjetrometini kaubojskih običaja. Kod Gaudagnina Skrivena ljubav nije i zabranjena; štoviše, ljubavna gay romansa odvija se u iznimno liberalnom ozračju koje su stvorili Elijevi roditelji pod čijim se krovom, primjerice, živo i bučno raspravlja o slabostima talijanske koalicijske vlade socijalista Craxija. Stoga se potpuno bespotrebnim čini sama završnica filma u kojoj i izričito postaje jasno kako su Elijevi roditelji znali za njegovu vezu s Oliverom, a krajnja tolerancija biva prisnažena i očevim monologom u kojem se sugerira i njegova potisnuta homoseksualnost (?!). Adaptirani scenarij potpisuje veliki James Ivory kao dosljedni analitičar buržoaske klase pa Skrivena ljubav ništa ne duguje Planini Brokeback, ali svakako se referira na Ivoryjev opus, ugođajem i na Rohmerova ladanjska ostvarenja, a senzualnošću i tretiranjem seksualnog prije svega na dobar dio ostvarenja Bernarda Bertoluccija s kojim Guadagnino dijeli i sklonost prema (poli)žanrovskim izletima; uostalom prije četiri godine je s Walterom Fasanom potpisao dokumentarac Bertolucci o Bertolucciju. Zaključno, Skrivena ljubav više je lijep nego osobit film čemu pripomaže i elegična glazba Sufjana Stevensa čije je Mistery of Love nominirana za Oscara; ali ništa više do hedonističke ljubavne romanse s glavnim likom pred kojim je tek odabir seksualnosti, slobode, života...

Još radikalniji u svom slavljenju života je Projekt Florida zbog snažne  antiteze lociranja radnje u odnosu na osnovnu ideju. Iako je Sean Baker (Starleta, Prince of Broadway...) na američkoj nezavisnoj filmskoj sceni prisutan od početka stoljeća te je na neki način postao zaštitni znak kulturno-filmskog hipsteraja, do šire javnosti se probio tek prethodnim ostvarenjem Tangerine kojim je prije dvije godine otvoren Sundance. Znano je da je off-Hollywood sklon prikazima raznih varijanti američke suburbije kao vibrantnih i pulsirajućih sredina; tako je i s Bakerom, no Projekt Florida originalan je i u tom kontekstu, radnjom smješten na rub Disneyevog floridskog zabavnog parka u socijalne dvokatnice čudesnih naziva (Magični dvorac i slično) koje su vidjele bolje dane očekujući stanare punoga džepa kojima će se život uz zabavni park činiti jednako zabavnim. Umjesto toga u njih su se uselili materijalno deprivirane obitelji i pojedinci koji, tik uz blještavilo industrije zabave, jedva spajaju kraj s krajem. U takvoj sredini odrasta šestogodišnja Moonee (upravo fascinatna Brooklyn Prince) provodeći ljeto s prijateljima u tumaranju i činjenju raznih nepodopština te ne znajući kroz što sve prolazi njezina jedva punoljetna samohrana majka Halley (dosad slabo znana Bria Vinaite) koja je, iako učestalo tulumari i puši marihuanu, na neki način heroina socijalno potlačenih, prava proleterka koja ne preže ni od čega kako bi nabavila novac za stanarinu i svojoj kćeri osigurala ono što joj treba, a istodobno je i sama dijete željno zabave. Projekt Florida najvećim je dijelom ispričan dječjim očima; gledatelj iz Moonneene perspektive doznaje za majčine probleme – čak je i kamera najčešće u razini dječjih očiju – te se nenametljivo, ali duboko  suočava sa psihološkim sazrijevanjem jedne šestogodišnjakinje što je, naravno, istodobno i tužno i lijepo i ganutljivo i zabavno. Kao određeno moralno uporište tu je i menadžer zgrade Bobby (za sporednog glumca nominirani Willem Dafoe) koji pokušava uspostaviti ravnotežu između zloduhosti tržišta i socijalne inkluzivnosti što će ga, pogotovo s obzirom na zbivanja prema kraju filma, učiniti etički ambivalentnim likom.

Iako su Bakera, zbog sklonosti marginalcima i supkulturalnom te angažmana naturščika, uspoređivali s Andreom Arnold – još jednim važnim autorskim imenom suvremenog američkog slikopisnog indiejaProjekt Florida je barem formalni potomak Zetlinovih Zvijeri južnih divljina. I taj se film odvijao na kraju svijeta, i Hushpuppy je imala šest godina, i tamo je bilo ljeto i nesnosne vrućine koje su u drami Lucy Alibar oslobođale fantastične zvijeri, dok u Bakera oslobađaju slobodu samu čineći život lijepim i smislenim čak i kad stvari pođu po zlu. Za Zvijeri južnih divljina akademici su imali sluha, za Projekt Florida baš i ne; o njihovom socijalnoj tendencioznosti prošli smo put na ovom mjestu. Možemo im samo zločesto poželjeti neka ih u snovima noćima more Moonee, Scooty, Jancey, Magični dvorci, junaci i mjesta Kissimmieea. Na javi, život je ionako tek život. Lijep.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak