PFF: Hrvatsko pervertitstvo

Završnica ovogodišnjeg Pulskog festivala ipak je bitno popravila cjelokupni dojam o nacionalnoj dugometražnoj produkciji i dovela ga na razinu prosječnosti. Ostaje dojam kako između dobrih i loših krajnosti te produkcije ostaje zjapiti velika praznina te – ono što smo slutili – da smo dobar dio kvalitetnih ostvarenja već vidjeli. Krenimo ipak s premijernim naslovima koje su poboljšale gore spominjani dojam.

Posljednjeg festivalskog dana prikazan je Agape Branka Schmidta kojega je redatelj, zajedno s gotovo stalnim suradnikom Ivom Balenovićem – a skupa s Metastazama i Ljudožderom vegetarijancom – zamislio kao ugrubo shvaćenu trilogiju o hrvatskom društvu. Da se odmah razumijemo – Schmidt nije snimio film o svećeničkoj pedofiliji, štogod vam netko o Agapeu rekao ili vam se prigodno reklamno serviralo. Iako naslov filma posuđuje religijski termin vječne i bekompromisne ljubavi, to nije ni film o ljubavi, jer ljubav je tu poprilično pervezna i nimalo čista. Goran Bogdan suvereno glumi svećenika koji se nađe u čudnovatom ljubavnom trokutu sa svojom dvojicom krizmanika. Među ostalim učenicima, oni su obilježeni kao pederi, a pedere – kao što znamo – treba tući i maltretirati.

E sad, koliko god se Schmidt trudio uz pomoć svojih scenarista (a tu su i Zrinka Matijević te Sandra Antolić, zaslužna za finalni scenaristički šnit), očistiti film od bespotrebnog, nekih se stereotipova tu ipak našlo, poput lokalnog političara (Emir Hadžihafizbegović) koji izravno dogovara biznis s Crkvom. No, u tim stvarima hrvatsko je društvo, nažalost, postalo stereotipno. Agape je, dakle, film o nikad nižoj razini jednoga društva u kojemu su stvari netolerantno postavljene i uobličene: bobu ćemo reći bob, a popu pop, čak i kad je sklon pedofiliji. Jer, Schimdtov velečasni primarno je čovjek od krvi i mesa.

Neki će možda reći kako je ovdje na djelu određena relativizacija, no bio bi to neopravdan prigovor autoru koji je jasno pokazao zataškavanje svećeničke pedofilije od strane crkvenog vrha. Pa opet Schmidtu je odbojno poistovjećivati cijelu crkvu s pedofilijom što se u javnosti nerijetko čini. Ono što je, tvrdi nam se u Agapeu, strašno, jesu mlađe generacije bespogovorno sklone homofobiji i trpanju ljudi u ladice. U odnosu na Vegetarijanca, a poglavito Metastaze, Schmidt je redateljski malo primirio stvari, film mu nije onako ritmički nabrijan i snimateljski razbarušen. No, riječ je o vrlo dobrom ostvarenju koje možda neće na sam vrh nacionalne produkcije, ali mu poneka nagrada ne bi trebala izmaći.

Uz Schmidta, još jedan dvostruki pulski lauerat Kristijan Milić je u Mrtvim ribama obnovio suradnju s književnikom Josipom Mlakićem. Prva suradnja im je donijela Veliku Zlatnu arenu; Živi i mrtvi bili su povijesno raspolućen film, a u novom filmu – snimljenom prema Mlakićevim kratkim pričama – struktura je radikalno razlomljena. Milić je čvrsti žanrovski ratno-akcijski redatelj i vjerojatno nikad više neće snimiti film s toliko dijaloga u kojem pratimo gotovo tridesetak likova lociranih u neizgovoreni Mostar i Hercegovinu gdje se posljedice rata u vidu međunacionalnih napetosti, postratne depresije i iseljavanja stanovništva još itekako dominantne.

Nekakv pokretač radnje je jedno samoubojstvo, no Mrtve ribe počivaju na stanju, a ne radnji, dok Milić pomno gradi suspens prijetećih pušaka i nagaznih mina koje samo što ne zapucaju ili eksplodiraju. Dojmljiva je i crno-bijela fotografija, no sve epizode nisu jednako zaokružene, a film je pomalo prenatrpan likovima i životinjskom simbolikom gdje su mrtve ribe mrtvi krajolici, umirući slonovi pokojnici čiji sprovodi jedino spajaju ljude, a kompjutorski generirane ždralovi lete u druge krajeve.

Nacionalni program donio nam je i jedan vrlo dobar i jedan odličan film koji su, nažalost samog festivala, već viđeni. Ustav Republike Hrvatske još je jedna suradnja Rajka Grlića i Ante Tomića. Kao što znamo, nipošto nije riječ o komediji, nego o drami jakog političkog naboja, gdje su odnosi manjine i većine u potpunosti pervertirani. Ako se bavite takvim nečim, onda su vam potrebni ljudi od krvi i mesa, a Grlić ih je u Nebojši Glogovcu, Dejanu Aćimoviću i Kseniji Marinković i dobio.

Još živopisniji je u tom smislu nagrađivani debi Hane Jušić Ne gledaj mi u pijat. Gledamo glavnu junakinju (da, Mia Petričević zaslužuje Zlatnu arenu) kako pokušava udahnuti daškove slobode u jednoj surovoj obitelji, u jednom bešćutnom gradu kao spoju slavne prošlosti, socijalističke podrtine i zloguke tranzicije. A majka obitelji – simbolična Arijana Čulina kao nepatvoreni simbol dominantnog mediteranskog matrijarhata – pritom će zaključiti: A baš nam je lipo. Prljava, ali minuciozna režija, izvrsna kamera, impresivni glumci...Ne gledaj mi u pijat trebao bi do glavnih nagrada.

Publika je u Areni vidjeli i završni dio uspješnog serijala o Koku prema slavnim Kušanovim romanima. Ono najbolje je, eto, došlo na kraju, a zapravo na početku, jer je Uzbuna na Zelenom vrhu prvi Kušanov roman. Debitantica Čejen Černić zna raditi s djecom, ali zna i što djeca vole gledati u kinima pa  je već nakon uvodne light-horor scene, a potom i upoznavanja Kokove družine kružnim pokretima kamere, jasno kako je riječ o najboljem filmu uspješne domaće franšize. I drago nam je što će se Černić i u budućnosti baviti filmovima za djecu.

Ocijeni članak