Povećalo Damira Matkovića: Mario Soares – odlazak političke legende

U Lisabonu je prošloga tjedna u 92. godini preminuo Mario Soares, jedan od najistaknutijih portugalskih političara 20. stoljeća, čovjek kojeg se općenito smatra ocem suvremene portugalske demokracije. Njegov odlazak zabilježili su svi najpoznatiji svjetski mediji, ali ne i u Hrvatskoj. Bio je prvi demokratski izabrani premijer nakon pada Salazarove diktature, u dva mandata predsjednik Portugala, a bio je i jedan od čelnika Socijalističke internacionale.

Mario Soares
praktički je cijeli život posvetio borbi za demokraciju. Bio je žestoki protivnik Salazarove diktature, a nakon mirne „Revolucije karanfila“ (1974.) imao je ključnu ulogu u smirivanju postrevolucionarnih sukoba koji su prijetili odvući Portugal u građanski rat.

Mário Alberto Nobre Lopes Soares rođen je 7. prosinca 1924. u Lisabonu. Njegov otac João Lopes Soares bio je živopisna ličnost: bivši svećenik koji je postao istaknuti pedagog. Uvjereni anti-monarhista João se priključio liberalnim republikancima i nakon rušenja monarhije postao je ministar u vladi Prve portugalske republike.

Kada je sveučilišni profesor ekonomije António Salazar 1928. došao na vlast João je postao veliki kritičar novog režima koji ga je više puta zatvarao. Mladi Mario Soares rano je krenuo očevim putem. Zbog protuvladine djelatnosti prvi puta je uhićen kao 19-godišnji student. Do pada diktature uhićivan je 12 puta, tri je godine proveo u zatvoru i pet godina u progonstvu.

Mario Soares pohađao je srednju školu čiji je vlasnik bio njegov otac. Politici ga je privukao Alvaro Cunhal, jedan od njegovih srednjoškolskih profesora, budući vođa Komunističke stranke (PCP) i njegov budući žestoki politički protivnik. Soares je na Sveučilištu Lisabon diplomirao filozofiju i povijest.

Dok je 1949. ponovno bio u zatvoru oženio se Marijom de Jesus Barosso, mladom glumicom Nacionalnog kazališta koju je upoznao na studiju u Lisabonu. Iako je bila kćerka kapetana oružanih snaga, Maria je sudjelovala u aktivnostima anarhista. Vjenčanje u zatvoru, kao oblik prosvjeda, nije se svidjelo vlastima i Mariji je doživotno zabranjeno glumiti. Osnovala je privatnu školu, s suprugu je kasnije pomagala u osnivanju Socijalističke stranke. Nakon pada diktature izabrana je za zastupnicu u Narodnoj skupštini. Umrla je 2015. u 90-oj godini.

Kada je nakon Drugoga svjetskoga rata PCP osnovao organizaciju koja je okupljala sveučilišnu mladež, Soares je postao vođa pa je 1948. uhićen. Već 1951. razišao se s komunistima koje je optužio da se zauzimaju za totalitarizam. Sljedeće godine, zbog proturežimskih stajališta, vlasti su mu zabranile predavati u školi. Otišao je u Francusku i na pariškoj Sorbonni diplomirao pravo.

Po povratku otvorio je odvjetnički ured u Lisabonu i postao poznat kao branitelj političkih optuženika. Zastupao je i obitelj generala Humberta Delgada, neformalnog vođu antisalazarskih snaga koji je pod misterioznim okolnostima 1965. ubijen u Španjolskoj, u neposrednoj blizini granice s Portrugalom. Soares je tvrdio da iza ubojstva stoji Salazarova tajna politička policija PIDE (Polícia Internacional e de Defesa do Estado – Međunarodna policija za zaštitu države). Tek mnogo godina kasnije ispostavilo se da je Soares bio u pravu. Generala Delgada ubio je agent PIDE Casimiro Monteiro koji je nakon revolucije karanfila pobjegao u Južnu Afriku gdje je i umro. Humberto Delgado je 1990. posmrtno promaknut u čin maršala zrakoplovstva, a u svibnju 2016. lisabonska zračna luka Portela preimenovana je u Zračnu luku Humberto Delgadu (Aeroporto Humberto Delgado).

Režimu se posebno zamjerio kao zagovornik neovisnosti portugalskih kolonija. Uoči strogo nadziranih parlamentarnih izbora vlasti su ga 1965. proglasile nacionalnim izdajnikom, ali u javnosti mu je porasla popularnost. Razočaran Komunističkom partijom, tada jedinom organiziranom opozicijom Salazarovom režimu, Soares je u ilegali počeo organizirati socijalističku stranku. U Europi je 1967, tražio istomišljenike i potporu, a po povratku je uhićen i u ožujku 1968. bez suđenja prognan na zabiti ekvatorijalni otok São Tomé.

Nakon što je Antonio Salazar 1969. doživio moždani udar nasljedio ga je Marcello Caetano koji je počeo opreznu liberalizaciju političkog sustava i Soaresu je dopustio povratak. Po dolasku u Portugal Soares je odmah nastavio borbu protiv diktatorskog korporatističkog režima i kolonijalnog rata u Africi. Kao odgovor, vlasti su ga ponovno prognale. U Francuskoj je neko vrijeme radio kao predavač na pariškoj Sorbonni i Sveučilištu Rennes te uspostavljao veze s portugalskom dijasporom u Francuskoj i europskim socijalističkim vođama. U Bad-Münstereifelu, u Zapadnoj Njemačkoj u travnju 1973. objavio je osnivanje Portugalske socijalističke stranke.

 Nakon vojnog puča, koji je označio kraj diktature, Soares se vratio u Portugal gdje mu je priređen veličanstveni doček. U prvoj post-revolucionarnoj vladi postao je ministar vanjskih poslova. Veze s istaknutim europskim socijalistima (Olof Palme, Willy Brandt, François Mitterand) pomogle su mu u turbulentnim postrevolucionarnim vremenima.

Upravo je Soares proveo proces dekolonizacije, i svim portugalskim kolonijama dao neovisnost (Gvineja Bissao, Zelenortski otoci, Mozambik, Angola, Sâo Tomé i Principe, Istočni Timor). Jedino je Macao Portugal vratio Kini tek 1999. Macao su zapravo Portugalci dobili na poklon. Kako bi suzbili pirate, kineski su se aristokrati za pomoć obratili Portugalcima čiji su brodovi bili naoružani topovima, Azijcima tada nepoznatim oružjem. Portugalci su ubrzo uništili piratsku flotu, a u znak zahvalnosti, lokalna im je vlastela poklonila Macao.

Pod utjecajem Moskve, Komunistička partija Portugala počela je zagovarati radikalna stajališta i Soares se 1975. povukao iz vladajuće koalicije. Organizirao je ulične prosvjede i uz pomoć umjerenog vojnog krila uspio je srušiti vladu pro-komunista, pukovnika Vasca Gonçalvesa. Kada su 25. studenoga 1975. umjereni časnici Vijeća revolucije preuzeli su nadzor udaljili su PCP iz vlade. (Razdor komunista i socijalista potrajat će do studenoga 2015. kada je PCP podržao izbor socijalista Antonia Coste za premijera.) Na izborima koji su održani 1976. pobijedila je Socijalistička stranka i njezin čelnik Mario Soares postao je prvi ustavno izabrani premijer nakon revolucije. Premijersku dužnost obavljao je dva puta: 1976. – 1979. te 1983. – 1985.

U veljači 1986. Soares je postao prvi demokratski izabran civilni predsjednik Portugala od 1926. Tako je završilo 60-godišnje razdoblje vojnih predsjednika. Predsjedničku dužnost obavljao je u dva mandata (1986. – 1996.) Portugalski ustav dopušta i treći mandat, ali ne uzastopni! Soares je 2006. pokušao osvojiti i treći mandat, ali nije uspio. Za predsjednika je tada izabran socijal-demokrat Anibal Cavaco Silva. (U Portugalu su socijal-demokrati stranka desnog centra!)

Kao veliki zagovornik europskih integracijskih procesa, Soares je 1986. vodio pristupanje Portugala tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici, prethodnici današnje Europske unije.

Kao političar bio je neumorni borac s iznimnim osjećajem za prevladavanje političkih zamki. U politici postoje pobjede i porazi – rekao je u jednom intervjuu 1986. – ali važno je ostati dosljedan svojim uvjerenjima i nastaviti bitku.

 U javnom životu praktički je sudjelovao do kraja života. Posljednji javni nastup imao je potkraj 2015. Političkim djelovanjem stekao je veliki ugled pa su ga od milja zvali don Mario I. Silno je volio čitati novine, a posebno članke o sebi i svom djelovanju, i uvijek je imao mnogo primjedbi. Jednom je izjavio: Da nisam krenuo u politiku, sigurno bih završio u novinarstvu.

U povodu smrti Maria Soaresa u Portugalu je proglašena trodnevna nacionalna žalost.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak