Povećalo Damira Matkovića: Renzi riskirao i izgubio

Talijanski su birači s uvjerljivom većinom odbili ustavnu reformu za koju se zauzimao premijer Matteo Renzi. Neslužbeni rezultati pokazuju da je ZA promjene glasalo 40,9% birača, a PROTIV 59,5%. Izlaznost je bila vrlo visoka. Na referendum je izašlo 68,48% birača.

Već oko ponoći, kada je prebrojeno tek negdje oko polovice listića, Renzi se u izravnom televizijskom prijenosu iz Palazzo Chigi, gdje je ured premijera, obratio javnosti i najavio da će već u ponedjeljak poslijepodne predsjedniku Republike Sergiu Mattarelli predati svoju ostavku. „Preuzimam potpunu odgovornost. Izgubio sam. Moje iskustvo predsjednika vlade time završava."- rekao je Renzi, dajući tako naslutiti da ne želi novi mandat za sastavljanje vlade koja bi upravljala Italijom do redovitih parlamentarnih izbora u veljači 2018.

Renzi je ustavnim promjenama želio postići veću stabilnost političkog sustava, a dogodilo se upravo obratno. Odbijanje predloženih reformi Italiju vodi u političku i gospodarsku nesigurnost. Sigurno je da će se taj referndumski poraz odraziti i šire u Europi u kojoj na sve strane jačaju populističke, desničarske, protu-europske i protu-establishment stranke.

Referendum se odnosio na talijanski ustav i poboljšanja djelotvornosti političkog sustava, ali srušio ga je tabor koji se protivi establishmentu, globalizaciji, otvorenim granicama i čvršćoj političkoj i gospodarskoj povezanosti članica Europske unije.

Takvi su pokreti već smrvili tradicionalne političke strukture u Grčkoj i Španjolskoj, a britanski su euroskeptici uspjeli Veliku Britaniju izvesti iz EU. U Njemačkoj nekad nedodirljivoj Angela Merkel pada popularnost, a raste desnim populistima iz AfD-a (Alternative für Deutschland). U Francuskoj je predsjednik, socijalist François Hollande objavio da se neće kandidirati za drugi predsjednički mandat. Budući da ljevica još nema kandidata, a usput je i u dubokom uzajamnom prijeporu, gotovo je izvjesno da će se bitka za ključeve Elizejske palače voditi između kandidata konzervativaca Françoisa Fillona i šefice desničarskog protu-europskog Narodnog fronta Marine Le Pen.

Paradoksalno je da je protu-establishment struja usmjerila birače protiv Renzija, koji ima samo 41 godinu, i za kojeg je zaista teško reći da pripada talijanskim političkim dinosaurusima. Rođen 1975. Renzi se politikom počeo baviti još u srednjoj školi. Diplomirao je i doktorirao pravo i već s 29 godina izabran je za predsjednika regije Firence (2004. – 2009.). Od 2009. do 2014. bio je gradonačelnik Firence. U veljači 2014., s 39 godina i 42 dana postao je najmlađi premijer u povijesti Talijanske republike.

Čim je postao premijer Renzi je obećao 3 ključne reforme: reformu tržišta rada (što je i učinjeno usvajanjem različitih zakona 2014. i 2015.), reformu izbornog zakona (Parlament je prihvatio novi izborni zakon, ali on se vjerojatno nikad neće primijeniti) te ustavne reforme kako bi se prekinula tradicionalna politička nestabilnost i ubrzalo donošenje zakona. I tu je reformu Parlament prihvatio, ali da bi se promijenio Ustav treba i suglasnost birača, koju na kraju nije dobio.

Renzi je promjenama ustava želio staviti točku na trajnu nestabilnost vlade. Od kraja II. svjetskoga rata Italija je imala 62 vlade i 25 predsjednika vijeća ministara (premijera). Prosječno trajanje vlade bilo je 361 dan). Želio je provesti i reformu Senata kako bi se povećala djelotvornost sustava i smanjili troškovi. Talijanski su senatori, titula im je onorevole, među najbolje plaćenim europskim zastupnicima. Mjesečna im je netto naknada 15.000 eura. Po novome više ne bi imali fiksnu naknadu nego bi im se plaćali putni troškovi do Rima i troškovi smještaja, a dobivali bi i neku naknadu za obavljanje svog posla, ali ona ne bi bila fiksna kao do sada.

Italija je posebna u Europi po tome što Zastupnički dom i Senat imaju jednaku važnost u donošenju zakona. Također, oba doma mogu glasati o povjerenju vladi, odnosno rušiti vladu. Cilj je Renzijeve reforme bila i promjena sastava i ovlasti Senata (u Italiji ga još zovu i Gornji dom).

Senat sada ima 315 senatora, a prema Renzijevom prijedlogu po novome bi ih trebao imati 100 i to 74 predstavnika regija, 21 gradonačelnika te 5 senatora koje imenuje predsjednik Republike. Regionalni vijećnici i gradonačelnici birali bi se prema demografskom načelu. Senat bi imao sekundarnu ulogu u donošenju zakona i više ne bi mogao glasati o povjerenju vladi. Mišljenje Senata tražilo bi se samo u slučaju ustavnih promjena i ratifikacije značajnih međunarodnih sporazuma. Senat bi se izjašnjavao i o raspisivanju referenduma na poticaj građana i davao mišljenje o državnom proračunu te mogao donositi neke izmjene proračuna.

Zastupnički dom se ne bi mijenjao. On bi i dalje trebao imati 630 zastupnika i jedini bi mogao glasati o povjerenju vladi i o usvajanju većine zakona.

Treća je ključna reforma izborni zakon. On nije podložan prihvaćanju na referendumu, a Matteo Renzi ga je smatrao sastavnim dijelom reforme države. Zakon nazvan Italicum usvojen je 6.svibnja 2015.

Novi izborni zakon podijelio je zemlju na stotinjak izbornih okruga. Stranka koja na nacionalnoj razini osvoji više od 40% glasova automatski dobija većinu u parlamentu, odnosno 340 od 630 zastupničkih mjesta. Ostatak dijele stranke koje su prešle prag od 3%. Ako niti jedna stranka ne osvoji 40% organizira se drugi krug, ali u njemu sudjeluju samo 2 najbolje plasirane stranke iz prvog kruga.

Izborni zakon korišten 2013. omogućavao je da koalicija koja dobije najviše glasova osvaja 340 od 630 mjesta. Senat se pak birao na regionalnoj bazi proporcionalnim sustavom, a senatore biraju samo talijanski državljani stariji od 25 godina. Rezultat je da često većina u Zastupničkom domu i Senatu nije ista! I tada dolazi do blokade sustava. Na izborima 2013., Renzijeva Demokratska stranka osvojila je apsolutnu većinu u Donjem domu, ali ne i u Senatu.

Novim zakonom Renzi je želio favorizirati stranke na štetu koalicija! Zakon potiče bipolarnost i osuđuje na nestanak male stranke koje su često odlučivale o promjeni većine i padu vlade.

Ovim prijedlogom Renzi je stekao neprijatelje na cijeloj talijanskoj političkoj pozornici, od Sjeverne lige, Berlusconijeve Forza Italia, Pokreta 5 zvijezda, ekstremne ljevica pa do same Demokratske stranke u kojoj mnogi ne podržavaju prijedlog svoga šefa.

Nakon najavljene Renzijeve ostavke u Europi se stanje u Italiji prati s velikom pozornošću. Naime, Italija je jedna od utemeljiteljica Europske unije, četvrto najveće europsko gospodarstvo i jedna od ključnih članica EU. Financijski analitičari upozoravaju kako bi nestabilnost uzrokovana preranim odlaskom Renzija mogla imati kobne posljedice i izazvati novu veliku krizu u eurozoni. Talijanske su banke preopterećene lošim kreditima i vrlo su izložene. Slom velikih talijanskih banaka bio bi katastrofa za Europsku uniju. Ona je jedva jedvice, i zasad samo privremeno, uspjela od propasti spasiti malu Grčku. Veliko je pitanje može li EU to ponoviti kada je riječ o golemim talijanskim industrijskim i financijskim sektorima. Riječ je o tisućama milijardi eura.

Sve su oči sada uprte u talijanskog predsjednika Sergia Mattarellu, jer je on jedini koji odlučuje što dalje. Može izabrati između tri mogućnosti. Mandat za sastav vlade može ponovno povjeriti Matteu Renziju, ali gotovo je sigurno da Renzi to ne bi prihvatio. Druga je mogućnost da predsjednik imenuje tehničku vladu koja bi zemljom upravljala do redovitih izbora. Kao najizgledniji premijerski kandidat spominje se sadašnji ministar financija Pier Carlo Padoan. Treća je mogućnost da Mattarella raspusti parlament i odmah raspiše prijevremene izbore. Takva bi mogućnost najviše pogodovala populističkom Pokretu 5 zvijezda, koji je već objavio da je sastavio svoju vladu. Prijevremene izbore traži i separatistička Sjeverna liga. Upravo da spriječi njihovo osvajanje vlasti najizglednija je mogućnost da se Mattarella odluči za tehničku vladu. Kakva će biti sudbina Mattea Renzija još nije poznato. S 41 godinom još nije za mirovinu, a i njegova Demokratska stranka još ne traži da podnese ostavku na položaj predsjednika stranke.





*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak