Povećalo Damira Matkovića: Pirati zamalo osvojili Island

Iako su joj predizborne ankete do posljednjeg trenutka davale velike izglede za (relativnu) pobjedu, anti-establishment koalicija, predvođena strankom Pirati ipak nije uspjela osvojiti vlast na prijevremenim islandskim parlamentarnim izborima. To je prvi put u Europi da je jedna Piratska stranka, a njih u Europi ima u 14 zemalja, došla nadomak izborne pobjede. U političkom spektru Pirate bi se moglo razvrstati kao anarhističko-populističku stranku. Načelo stranke je: „oteti vlast moćnicima i dati je narodu“.

Nezadovoljna tradicionalnom islandskom političkom elitom, Pirate je prije četiri godine osnovala skupina aktivista za ljudska prava, anarhista i bivših hackera. Predsjednica stranke je medijski vrlo eksponirana Birgitta Jónsdóttir, 49-godišnja aktivistica, pjesnikinja i bivša suradnica WikiLeaksa. Već s 14 godina objavila je prvu pjesmu. Naslov joj je bio „Crna ruža“, a tema nuklearni holokaust.

Usput rečeno, Islanđani ni danas nemaju prezimena! Birgita Jónsdóttir doslovno znači Birgitta Jonova kćerka. Dakle, to nije prezime nego patronimik, ime (oblik) izveden iz očeva imena. Muškarci imaju patronimik koji završava na –son. Predsjednik Republike je Guðni Thorlacius Jóhannesson, dakle „sin Johannesov“. Ako se na Islandu nekome obraćate, zovete ga po imenu, a ne oslovljavate ga patronimikom. Tako Islanđani šefa države zovu samo po imenu. On je predsjednik Guðni Thorlacius. Čelnica Pirata je gospođa Birgitt. Meni, nenaviklom na ovakav imenski sustav, najveći je problem bio telefonski imenik. Pretplatnici su ondje navedeni samo po imenima i patronimicima. Trebao sam aktivisticu za zaštitu okoliša Katrín Oddsdóttir, a u imeniku je navedeno 5 osoba s istim imenom i patronimikom! Koja je moja Katrín?

S 10 osvojenih zastupničkih mjesta Pirati su postali treća najveća islandska stranka. Na drugom mjestu su Lijevi Zeleni, neki ih zovu i Crveno-zeleni, također s 10 zastupničkih mjesta, ali i nekoliko tisuća glasova više nego Pirati. Anti-establishment koalicija osvojila je 27 od ukupno 63 zastupnička mjesta. Relativni pobjednik je konzervativna Stranka neovisnosti koja je osvojila 21 mandat. Zanimljivo je da je od osnutka 1929., odnosno od 1931. kada je prvi puta sudjelovala na izborima, Stranka neovisnosti 85 godina gotovo neprekidno na vlasti, bilo sama, bilo kao koalicijski partner. Koalicija desnog centra, Stranka neovisnosti i Napredna stranka, osvojila je 29 mjesta, odnosno 3 manje od apsolutne većine.

Najviše je podbacila Napredna stranka koja je s 19 pala na 8 zastupnika. Na prošlim izborima koalicija desnog centra osvojila je apsolutnu većinu (38 mjesta), a čelnik Napredne stranke, bivši novinar i tv voditelj, Sigmundur David Gunnlaugsson s 38 godina postao je najmlađi premijer u povijesti Islanda.

Kada je u aferi „Panama Papers“ otkriveno da su među 200 bogatih Islanđana koji su novac sakrili u Panami i premijer i njegova supruga, on je nakon velikih uličnih prosvjeda 7. travnja 2016. podnio ostavku i raspisani su prijevremeni izbori. Gunnlaugsson je mjesec dana prije ovih izbora podnio ostavku i na mjesto predsjednika stranke, ali ni to nije pomoglo. Suočen s katastrofalnim izbornim učinkom svoje Napredne stranke, premijer Sigurdur Ingi Johannsson najavio je da će podnijeti ostavku, što je više moralni nego praktični čin. Naime, nema baš nikakvih izgleda da bi u budućoj vladi Napredna stranka ponovno mogla dobiti položaj premijera.

O novoj vladi tako bi mogla odlučiti Obnova, zeleno-liberalna i pro-europska stranka koju su u proljeće ove godine osnovali otpadnici suvladajuće Stranke neovisnosti nezadovoljni stranačkom politikom da Island nikad ne treba ući u članstvo EU. Obnova se zalaže za nastavak pregovora o članstvu koje je Island jednostrano prekinuo u ožujku 2015. Obnova je dobila 7 zastupničkih mjesta koja bi se mogla pokazati ključna za formiranje parlamentarne većine.

Izbori su iznjedrili još jednu zanimljivost. Od 63 zastupnika, 30 su žene, čime je Island postao zemlja s najvećim udjelom zastupnica u Parlamentu (47%). Izbori su pokazali i veliku razmrvljenost političkog krajolika. Na izborima je sudjelovalo 12 stranaka, što je mnogo za državu koja ima tek 246 tisuća registriranih birača! (Island ima ukupno 327.000 stanovnika.)

Još od sloma bankarskog sustava i velike krize 2008. bankarskog sustava, Islanđani su postali veoma nepovjerljivi prema tradicionalnoj političkoj eliti i političkim strankama koje su desetljećima vladale islandskom politikom. Na valu tog nezadovoljstva 2012. osnovana je Piratska stranka. No, Pirati nisu izvorni islandski izum! Prva Piratska stranka osnovana je 1. siječnja 2006. u Švedskoj s ciljem da se promijene odredbe zakona o autorskim pravima. U SAD je Piratska stranka osnovana u lipnju 2006. Bliske, ali međusobno neovisne Piratske stranke djeluju u 15-ak europskih zemlja, a u travnju 2010. u Belgiji je osnovana Internacionala piratskih stranaka.

Piratska stranka postoji i u Hrvatskog. U registar političkih stranaka upisana je u ožujku 2012. Sudjelovala je 2013. na izborima za Europski parlament i osvojila 1,13%, odnosno 8.345 glasova. Ipak, ni u jednoj drugoj zemlji Pirati se nisu toliko približili osvajanju vlasti kao na Islandu.

Pirati se zauzimaju za izravnu demokraciju, žele da se usvoji prvi ustav na svijetu koji su napisali sami građani, a ne političari. Prijedlog je nastao nakon financijskog sloma 2008. kada se zemlja našla na rubu bankrota. No, Parlament je 2013. odbio raspisati referendum o tom novom ustavu. Također se zauzimaju se za transparentnost vlasti, poštivanje osobnih sloboda, borbu protiv korupcije (iako Island spada među najmanje korumpirane zemlje na svijetu!) te „neograničeno pravo“ građana da sudjeluju u procesu političkog odlučivanja bilo da predlažu nove zakone, bilo da o njima odlučuju na nacionalnom referendumu. Zauzimaju se za dekriminalizaciju droge i odobravanje azila „zviždačima“ kao što je Edward Snowden.

Usprkos nezadovoljstva tradicionalnim strankama islandski su se birači ipak odlučili za kontinuitet, a ne radikalne promjene. Iako je najteže posljedice bankarskog i gospodarskog sloma sanirala socijal-demokratska koalicija lijevog centra (2009. – 2013.) i tako pripremila teren za oporavak, birači su najviše povjerenja iskazali prema koaliciji desnog centra, a socijal-demokrati su zabilježili jedan od najslabijih rezultata u povijesti. Sada su osvojili samo 3 mandata.

Koalicija desnog centra u tri je godine uspjela oživjeti gospodarstvo. BDP će ove godine zabilježiti rast od gotovo 5%, dvostruko više od prosjeka EU. Nezaposlenost je svedena na minimalnih 3,2%. BDP iznosi 15 milijardi eura, odnosno dostigao je pred-kriznu razinu.

Bankarski slom, koji je kao posljedicu imao i pad vrijednosti domaće valute od 50 do 60% doveo je do eksplozije turističke djelatnosti. Island, koji je prije krize bio iznimno skup, postao je znatno pristupačniji, ali to ne znači da je postao jeftino odredište. Prosječan ručak u običnom restoranu u Reykjaviku stoji 50 do 60 eura. Turistička djelatnost sada čini 20% BDP-a. Island je ove godine posjetilo 7 puta više turista nego što ima stanovnika, a u sljedećoj godini očekuje se porast od 20 do 30%. Zato treba i novih ulaganja u hotelsku i prometnu infrastrukturu. Pirati bi radikalnim stajalištima mogli preplašiti potencijalne strane ulagače, pa je onda sigurnije dati glas desnom centru.

Birači koji su tako razmišljali ipak ne mogu odahnuti. Zbog razmrvljenosti, u Parlament je ušlo 7 stranaka, još nije potpuno isključeno da na kraju pregovora Birgitta Jónsdóttir ipak useli u premijersku rezidenciju.

Ocijeni članak