Čudovišta i mačke u boju protiv stvarnosti

Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu (Miss Peregrines Home For Peculiars Children), Sjedinjene Američke Države, 2016. Redatelj: Tim Burton
Devet života (Nine Lives), Sjedinjene Američke Države, 2016. Redatelj: Barry Sonnefeld

Koliko god ga filmska kritika proteklo desetljeće nije mazila i bez obzira što je najvažnije i najbolje filmove snimio davnih dana, Tim Burton bio je i ostao ključno ime novog Hollywoodakoji je glavni filmski rukavac uveo u razdoblje postmoderne. Da se razumijemo, silnice filmske postmoderne ocrtane su i prije Burtonove pojave, u vrijeme dok je taj autor radio u Disneyevu studiju, snimio Vincenta, maštoviti kratki lutka-film s Vincentom Priceom kao naratorom, a potom i bizarni dugometražni prvijenac Pee Weejeva velika pustolovina. I dok je Bubimir iz 1988. sintentizirao Burtonovova nagnuća prema grotesknim, vizualno bogatim i osebujno dizajniranim filmovima – potpomognutim oslanjanjem na američke horore i SF-ove tridesetih te japanske i britanske žanrovske začinjavce pedesetih i šezdesetih u koje je ubacivao poetiku komedije situacije i osebujne gegove – godinu dana poslije snimljeni Batman opravdano se smatra filmskim međašem. Jer, upravo je Burtonov Batman pokazao u kojem će se smjeru razvijati holivudski film od devedesetih do današnjih dana, upravo će taj film pomaknuti fokus ciljane gledateljske skupine prema adolescentima. Na kraju krajeva, suzimo li priču, Burtonov će Batman ostati nedostižni uzor svim onim filmašima koji su se čovjekom-šišmišom bavili pa čak i onima koji su tu strip franšizu narativno i psihološki usložnili, poput Christophera Nolana.

Pomoću elipse – nakrcane i nekim izvrsnim, ali nipošto više epohalnim ostvarenjima – dolazimo do Burtonovog recentnog Doma gospođice Peregrine za čudnovatu djecu. U Burtonovom umjetničkom imaginariju teško je pronaći podatnije suvremeno književno djelo kojeg bi se taj autor prihvatio od (zasad) trilogije Ransoma Riggsa. Svoj prvi, a sada adaptirani roman, Riggs je napisao 2011. godine na nagovor prijatelja nakon što je kod jednog kolekcionara pronašao stare trik-fotografije začudne djece od kojih su neka, primjerice, letjela. U Riggsovu svijetu Čudnovatih koji stvaraju svoja utočišta izgrađena od jednog jedinog opetovanog dana i štiteći se podjednako od surove stvarnosti i ubojitih Praznjaka, Burton će pronaći omiljene motive krhkog tinejdžera, darkerske poetike i, vrlo općenito, pop-kulturalne eklektike. Stoga bi Dom gospođice Peregrine...mogao za Burtona biti vrlo važan film koji će u doglednoj budućnosti usmjeriti njegovu karijeru, a dosadašnji rezultati box-officea to i podupiru. Ironija je u tome da su kod Burtona ovaj put iste stvari i dobre i loše.

Citatnost je u filmskoj verziji Riggsova romana dodatno proširena u odnosu na početke Burtonove karijere. Osim već navedenog imamo tu fenomenološko naslanjanje na popularni podžanr tinejdžerskog fantasyja, čudovišta-mutanti – poglavito Praznjaci – kao da su preslikani iz X-Mena, začudni svjetovi su još antagonziraniji nego u serijalu Harry Potter (na kojeg se Riggs najviše i oslanja, žudeći za komercijalnim uspjehom J.K.Rowling), motiv ponavljanja uvijek istog dana preuzet je iz Ramisovog Beskrajnog dana...Čak i tamo gdje je Burton autoreferencijalan – sjajna scena borbe kostura – povezano je s nekom davnom kinematografskom ostavštinom, u konkretnom slučaju s klasičnom fantastičnom pustolovinom Sedmo Sinbadovo putovanje iz 1958. Pa opet, u autorefercama, Burton je i silno zabavan – Praznjaci donekle podsjećaju i na likove iz Predbožićne noćne more, a ruke s kliještima oživjelih lutaka jasna su asocijacija na Edwarda Škarorukog. U svom tom metažanrovskom eklekticizmu, Burton je najbolji tamo gdje je Riggsov roman najtanji; književni kritičari su Domu gospođice Peregrine... zamjerali predugačak uvod kojeg je Burton riješio dinamičnom režijom, vrsnom vizualizacijom i vremenskim elipsama. Mogli bismo, dakle, zaključiti kako se Burton vratio doma. Taj dom je, u međuvremenu, postao prilično napučen aktualnim filmsko-tržišnim trenutkom, ali u njemu Burtona ipak čeka prostrani, udobni i topli krevet.

Donekle slična nagnuća – pa i dio filmskog postmodernističkog krajolika, ali ne tako autorski snažno – s Burtonom dijeli i Barry Sonnefeld. Karijeru je počeo kao snimatelj i tu je ostavio velikog traga radeći s braćom Coen na tri filma (Krvavo jednostavno, Arizona junior i Millerovo raskrižje) i s Robom Reinerom na Misery. Godine 1991. redateljski potpisuje snažno vizualiziranu Obitelj Adams, mješavinu groteske, horor ikonografije i obiteljske zabave, uz priličnu dozu crnog humora. Interes za obrasce crne komedije obilježit će njegov kvalitativno najuspješniji film, humorni krimić Uhvatite maloga, ali i najveći komercijalni uspjeh – Ljude u crnom, ugođajnu i zabavnu SF akcijsku komediju.

Nakon popriličnog kreativnog zastoja Sonnefeld se sad vratio obiteljskom komedijom Devet života koju je američka kritika sasjekla. Riječ je o svakako stereotipnom, no popriličnu luckastom djeluu čijem je fokusu milijarder Tom Brand (Kevin Spacey) koji, postavljajući se kao Bog, gradi svoj hram, najvišu zgradu zapadne hemisfere, na kojoj će se kočoperiti njegovo ime. Na radoholičarskom vrhuncu karijere, Brand zanemaruje svoju drugu suprugu i jedanaestogodišnju kći, dok je sinu iz prvog braka omogućio bezvezan položaj u tvrtci, sumnjajući u njegove sposobnosti. A onda će Sonnefeld - uz pomoć ekscentričnog vlasnika zoo-shopa i šaptača mačkama (asocijacija na jednog poznatog i uglavnom iritantnog šaptača psima) Felixa Perkinsona (Christopher Walken) – uvesti omiljeni motiv fantastike i glavnog lika pretvoriti u mačku. A znamo da mačke – od drevnog Egipta, preko proroka Muhameda kojemu je mačka usnula na odjeći, do drevnih indijskih epova Ramayane i Mahabharate – posjeduju znatno veće božanske sposobnosti od trulog kapitalista, što će se u filmu pretočiti u situacijsku komediju i elemente slapsticka te ne kraju odvesti svoj film u mirnu luku svegenaracijskog filma. I štogod rekli američki kritičari, sve je u Devet života pitko, protočno i utaman traje, iako u osnovnoj poruci sasvim banalno i optimistički sažeto u namjeri dokazivanja kako, eto, svatko može postati bolji čovjek. Tim Burton je – kad smo kod besprizornih milijardera – proročki u Batmanu pripustio Jockera (Jack Nicholson) da u osvajanju vlasti građanima Gothama baca novce s kamiona. U međuvremenu se takvih Jockera u svjetskoj, ali i hrvatskoj politici, nagomilalo. Eto, jedan takav milijarder ovih se dana, ponižavajući podanike svojom moći i milijardama, zaputio postati predsjednik svjetske velesile. Možda bi mu trebalo poslati Felixa Perkinsona da ga pretvori u mekodlaku mačku. Dok još nije kasno, dok nije podignuo svoj neboder iznad zapadne i istočne hemisfere.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak