Dalekoistočni dnevnik - Viseći selfie s Huashana

Franka Gulin u Pekingu punim plućima diše već više od tri i pol godine,  a u ljetnim mjesecima piše blog i dijeli svoje dojmove iz daleke Kine i susjednih regija.

S obzirom da je nedavno netko mojoj mami rekao: ‘‘Ona tvoja mala samo visi okolo po nekim ‘stinama’ u Kini!’’ zašto ne iskoristiti još jednu priliku za malo planinarenja.

Ovoga puta vrijeme je za priču o planini Hua ili Huashan (Cvjetna planina) koja se nalazi u središnjem dijelu Kine, pola sata vožnje brzim vlakom od drevnog Xi’ana o kojem je ranije bilo riječi. Radi se o jednoj od ‘‘Pet velikih kineskih planina’’ (uz spomenuti Songshan iz kung-fu priče) koja je od samih početaka imala veliki religijski značaj, s obzirom na to da su taoisti vjerovali da u njoj živi bog podzemlja.  Osim toga navodno je ta planina bila odredište mnogih koji su bili u potrazi za besmrtnošću prikupljajući ljekovite trave što je kasnije kumovalo izumu mnogih lijekova.

Hua se onako strmo i gordo uzdiže iz udoline (znaju je također zvati i ‘najstrmijom pod nebom’) te u samoj sredini formira vrhunac, koji baš podsjeća na cvjetni tučak s pet glavnih vrhova od kojih je najviši Južni na 2 154m nadmorske visine.

Oduvijek je slovila za težak i opasan uspon te je navodno uzimala i mnogo života sve dok 90-ih godina prošlog stoljeća nije otvorena žičara, koja osim što štedi živote i vrijeme, na zapadnoj ruti nudi i nevjerojatne vidike.

Hua je znana i po svom ‘‘Lebdećem nebeskom putu’’ odnosno jednoj od svakako najpoznatijih via ferrata na svijetu.  Ako vam netko kaže, a ima ih (proguglajte hvalisavce) – da nije opasno – ne vjerujte mu! Unatoč tome što  vam prije silaska na ‘‘stazu’’ stavljaju zaštitni pojas (i to samo na gornji dio tijela koji su se počeli koristiti tek prije desetak godina!) i ‘‘šetate’’ na daskama koje su zaista podeblje te dovoljno široke vi i dalje ‘‘visite’’ sa strmine na nekih 2000 metara nadmorske visine. Ukoliko se bojite visina ili vas hvataju napadaji panike ovo svakako nije mjesto za ugodno subotnje poslijepodne.

Iako moje fotografije izgledaju sjajno to ne znači da u meni nije bilo borbe prije same šetnje – odnosno vječnog pitanja spustiti se ili ne. Kako je moj unutarnji Hamlet bio odlučan čitava drama se u konačnici pretvorila u komediju, od koje su mi se ipak malo sledile žile nakon gledanja fotografija istu tu večer. Ipak 2 000 metara nije mala stvar. 


Njemačka verzija bloga


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak