Povećalo Damira Matkovića: Velika pomirda Moskve i Ankare

Sastanak ruskog predsjednika Vladimira Putina i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana prošloga tjedna u Sankt Peterburgu bio je prvi njihov susret nakon što su Turci u studenome 2015. u Siriji srušili ruski Suhoj 24. Ujedno, bilo je to i prvo Erdoğanovo putovanje u inozemstvo nakon neuspjelog vojnog puča.

Prije rušenja ruskog zrakoplova, Putin i Erdoğan imali su veoma dobru međusobnu komunikaciju. U poimanju i obnašanju vlasti njih dvojica imaju mnogo dodirnih točaka, od specifičnog tumačenja demokracije do sklonosti autokratskom upravljanju. Povezuje ih i to što obojica svoje vladavine smatraju razdobljem nacionalne obnove.
Vodeći ruski politički komentator Fjodor Lukjanov podsjeća da Putina i Erdoğana povezuje i nezadovoljstvo prema Europskoj uniji: "Rusija i Turska dvije su velike sile koje imaju bliske povijesne, kulturne i zemljopisne veze s Europom koja ih, međutim, nikada nije prihvatila kao "svoje". Nakon završetka Hladnog rata, obje su ispale iz projekta Velike Europe. Paradoksalno je da su upravo Putin i Erdoğan na početku svojih mandata uložili mnogo napora da se uklope u europske standarde." A završilo je tako da je Rusija pod sankcijama EU koje su ozbiljno uzdrmale rusko gospodarstvo, a Turska nikako ne uspijeva ostvariti pomak u pristupnim pregovorima o članstvu u EU.

Diplomatsko pomirenje Putina i Erdoğana, cara i sultana, kako su taj susret nazvali neki analitičari, zabrinuo je i Bruxelles i Washington. Vjerojatno s pravom. Na novi rusko-turski savez Zapad nema pravog odgovora.

Barack Obama na kraju je svog drugog i posljednjeg predsjedničkog mandata i sigurno neće donositi nikakve velike odluke o novom američkom vojnom i političkom angažmanu na Bliskom istoku. I Amerika i Europa kritične su prema Erdoğanu zbog masovnih uhićenja i otpuštanja nakon propalog puča, progona neovisnih novinara i medija i najave ponovnog uvođenja smrtne kazne.

Pregovori s EU o ukidanju viza za turske građane zalutali su u slijepu ulicu, jer Erdoğan odbija promijeniti zakone o terorizmu. Ako vrati smrtnu kaznu to će sigurno dovesti do prekida pristupnih pregovora i postupka za ukidanje viza, a Erdoğan već prijeti da će u tom slučaju definitivno napustiti pregovore s EU i razmotriti sporazum o izbjeglicama kojim je zaustavljen veliki migrantski val, a što je od ključne važnosti za EU jer se pokazalo da ma kako razvijena i sofisticirana, Europa trenutno nije u stanju primiti i zbrinuti tako golemi broj pridošlica iz Azije i Afrike.

Raskid sporazuma i obnova migrantskog vala mogla bi izazvati ozbiljne posljedice u politički ionako uzdrmanoj i nesložnoj Europskoj uniji.
Uz to, Erdoğan je ljut na Ameriku jer mu žele izručiti imama Fethullaha Gülena za kojeg Erdoğan tvrdi da je glavni organizator propalog vojnog udara. Kako Gülen ima i američko državljanstvo, turski mediji skloni Erdoğanu (a drugih zapravo više i nema, jer ih je Erdoğan ukinuo!) Ameriku u najmanju ruku smatraju suučesnikom u puču, a ministar rada Süleyman Soylu čak je i javno izjavio da iza puča stoji Amerika. Erdoğan misli da je dovoljno to što on tvrdi da je Gülen pučist i terorist, a SAD traže da Turska predoči jasne dokaze o tome da je riječ o teroristu.

Zahladnjenje odnosa Turske s EU i SAD moglo bi omesti i vojne operacije NATO-a protiv Islamske države (ID). Ako Turska saveznicima iz NATO-a zabrani korištenje zrakoplovne baze Incirlik za napade na položaje IS-a, saveznici će morati u Sredozemlje i Perzijski zaljev dovesti nosače aviona, a to ipak komplicira logistiku.

Nakon rušenja ruskog borbenog zrakoplova iznad Sirije Erdoğan nije štedio oštre riječi na račun Rusije, no kada je procijenio da Europa i SAD u Siriji za njegov ukus previše pomažu sirijske Kurde, što bi moglo ohrabriti pobunu turskih Kurda, u lipnju je Putinu poslao pismenu ispriku zbog rušenja Suhoja 24. Izabrao je manje zlo, jer je Stranka demokratske unije (Partyja Yekitiya Demokrat – PYD), vodeća politička organizacija sirijskih Kurda u veljači 2016. otvorila predstavništvo u Moskvi i to na osobni poziv Vladimira Putina.

Turska PYD smatra terorističkom organizacijom, baš kao i Kurdistansku radničku stranku (Partyja Karkerên Kurdistanê – PKK) turskih kurda. Moskva pak obje stranke priznaje kao legitimne političke organizacije, što je zapravo manevar Moskve da preko Kurda proširi politički utjecaj u regiji. Erdoğanu to nikako nije po volji, ali ako Putin izaziva s priznanjem kurdskih stranaka, sigurno neće zanovijetati o demokraciji i poštivanju političkih i ljudskih prava.

Čini se da je sastanak u Sankt Peterburgu dogovoren posredovanjem kazahstanskog predsjednika Nursultana Nazarbayeva, koji pokušava od Kazahstana napraviti važnog posrednika u rješavanju globalnih problema. Istina, u Siriji i Ukrajini nije uspio ništa postići. S Turskom bi mu trebalo biti lakše, jer su Kazahstanci narod srodan Turcima, a dvije zemlje surađuju u Turkijskom vijeću.

Turkijsko vijeće osnovano je 2009. upravo na poticaj Nazarbayeva i okuplja srednjoazijske zemlje koje su povijesno i lingvistički srodne Turcima (Azerbajdžan, Kazahstan, Kirgistan i Tursku). Turkijske države Turkmenistan i Uzbekistan službeno su neutralne, pa zasad nisu u članstvu. Nazarbayev je inače bio prvi inozemni državnik koji je posjetio Tursku nakon neuspjelog puča.

Vladimir Putin je vješto iskoristio trenutak da se pomiri sa susjedom, unese dodatni razdor u odnose Turske i Zapada te osnaži politički utjecaj Rusije na zbivanja u Siriji, ali i šire u Euroazijskom prostoru.

U Sankt Peterburgu razgovaralo se o jačanju gospodarske suradnje te o pitanjima o kojima dvije zemlje imaju različita stajališta, što se prije svega odnosi na rješavanje sirijske krize.

Na gospodarskom planu, Erdoğan je izrazio jasnu potporu ruskom projektu plinovoda nazvanom Turkish Stream. No umjesto četverostrukog, gradit će se dvostruki plinovod. Rusija je glavni opskrbljivač Turske plinom. Nakon EU, Turska je drugi najveći kupac ruskog plina. Prošle je godine iz Rusije uvezla 23 milijarde prostornih metara plina i to platila 10 milijardi dolara.

Veliki je problem Turske što gotovo i nema vlastitih izvora i u potpunosti ovisi o uvozu nafte i plina. Uvozi se čak 99% plina, a od toga 60% otpada ne plin iz Rusije. Ostatak se dobavlja iz Irana (20%) i Azarbejdžana (10%). LNG plin uvozi se iz Alžira i Nigerije (10%).

Turska je plin iz Rusije počela uvoziti 1987. još u doba SSSR-a. Između 2000. i 2015. više je nego utrostručila potrošnju plina. Turska je 2000. potrošila 15 milijardi prostornih metara plina, a 2015. 50 milijardi što je, nakon Kine, drugi najveći porast potrošnje plina na svijetu.

Drugi veliki energetski projekt je gradnja prve turske nuklearne centrale u gradu Akkuyu na obali Sredozemlja. Snaga joj je 4.800 megawatta (radi usporedbe, NE Krško ima 700 MW). Vrijednost projekta je 20 milijardi dolara, elektranu su projektirali i grade je Rusi, a održavat će je turski stručnjaci koji će se obrazovati u Rusiji. NE Akkuyu imat će 4 bloka koji bi trebali proraditi između 2022. i 2025.

Rusija će ukinuti zabranu čarter letova za Tursku. Od uvođenja zabrane broj ruskih turista je s prošlogodišnjih 4 milijuna ove godine pao na samo 100.000. Putin i Erdoğan objavili su ambiciozni cilj da međusobna razmjena što prije dostigne 100 milijardi dolara na godinu. Ipak, s obzirom na prošlogodišnji pad od 40% te činjenicu da je u dosad najboljoj godini (2012.) razmjena iznosila 33 milijarde dolara, cilj od 100 milijardi mogao bi biti ostvaren tek oko 2025. 

Međutim, rezultati oko problema mnogo su skromniji. U Siriji su dogovorili samo snažniju vojnu i obavještajnu koordinaciju (kako se ne bi ponovio incident poput rušenja ruskog aviona) Rusija otpočetka energično podržava Bashira al-Assada, a Turska otpočetka aktivno pomaže njegove protivnike, a izravnom vojnom potporom spasila ga je od propasti. U međuvremenu je u građanskom ratu dosad poginulo oko 470.000 ljudi.

Uglavnom, u Sankt Peterburgu je dogovoreno da će Sirija biti tema novog sastanka dvojice predsjednika.

Sastanak u Sankt Peterburgu ima i šire geostrateško značenje, odnosno trebao bi biti poticaj široj regionalnoj gospodarskoj, sigurnosnoj i protuterorističkoj suradnji koja bi uključivala Rusiju, Tursku, Azerbajdžan i Iran.

Samo dan nakon što je Erdoğan bio u Rusiji, u Moskvu je doputovao predsjednik Armenije Serž Sargsyan. Moskva bi mogla utjecati na obnavljanje dijaloga Turske i Armenije, što bi smirilo napetosti na Južnom Kavkazu.

Inzistiranje Europe na temeljnim demokratskim vrijednostima i poštivanju ljudskih prava u naručaj gura tri povijesna neprijatelja. Rusiju, Tursku i Iran. Te tri zemlje nikada u povijesti nisu bili saveznici! Dapače, bili su ljuti protivnici. Istina, Lenjinova boljševička Rusija financijski je i vojno pomogla Mustafi Kemalu Atatürku u borbi protiv britanske, francuske i talijanske okupacije raspalog Otomanskog carstva, ali to je bila samo epizoda. Rusija je pak Turskoj ranije otela cijeli Kavkaz i Krim. Sunitska Turska i šijitski Iran ratuju od dolaska Turaka u Malu Aziju u srednjem vijeku.

Mi u Hrvatskoj često sebe volimo zamišljati kao silne ratnike koji su kršćansku Europu spasili od turskog islamskog jarma. Povijesna istina međutim kazuje da ako je netko spašavao Europu od Osmanlija, onda su to bili njihovi smrtni neprijatelji Iranci, a ne junački Hrvati. Turska jednostavno nije mogla istodobno ratovati na dva fronta. Iranci su je napadali preko granice, a Europa je bila daleko…

Novi saveznički blok Rusija + Turska + Iran + srednjoazijske turkijske države, koji ne iskazuje velike simpatije ni za EU ni za Ameriku, mogao bi imati važan utjecaj i u euroazijskom području, ali i na globalnoj razini. Za Bruxelles i Washington to nisu dobre vijesti. Ostaje nada da su orijentalna savezništva prilično ćudljiva i nepredvidljiva. Iako i Putin i Erdoğan imaju dugoročne planove obnove utjecaja na područja koja su nekad bila dio ruskog carstva i osmanskog sultanata ne treba isključiti mogućnost da će zapasti u prijepor oko područja koja su tijekom povijesti prelazila iz ruke u ruku.

Ocijeni članak