Veliki miting

PRIČA O JEDNOM PROPAGADNOM I SLABAŠNOM, ALI IZNIMNO VAŽNOM FILMU

Veliki miting, Jugoslavija/Hrvatska, 1951. 

Iako se u hrvatsku metropolu doselio iz Tuzle, gdje su njih dvojica i rođeni, otac im je bio donjogradski gospon fotograf, a fotografi su u to vrijeme - zagrebačkih dvadesetih i tridesetih – bili nešto između poluostvarenih umjetnika i uglednih obrtnika; subotom fotografiraš mladence, a nedjeljom gradske vedute. Ne znamo je li kod njega proradila umjetnička ili obrtnička crta pa ne znamo ni što je rekao svojim sinovima kad je kod njih primijetio zaluđenost stripom, toj umjetnosti što joj se ni dan-danas, ne priznaju cjelovite umjetničke vrijednosti. Walter i Norbert Neugebauer zarana su se, dakle, zarazili stripom, potonji je još u dječačkim danima objavljivao pjesmice i priče po dječjim prilozima zagrebačkih časopisa i novina. Kaže legenda kako je veliko uzbuđenje zavladalo na adresi Klaićeva 39 kada je mlađe stanovništvo uzelo listati prvi broj zabavnika Za vašu razonodu, pačvork crtanih šala, pjesmica, priča i enigmatike, što su ga u jednom jedinom primjerku izdali njihovi susjedi – tada još dječaci u kratkim hlačama. Strip je, pretpostavljate, za većinu agramerskog pučanstva, bio tek uvozna izmišljotina. Prvi pravi posao Walter i Norbert dobili su 1935. u redakciji Oka, izdanja u kojemu je pionirske radove objavljivao i Andrija Maurović. Walter je u tu redakciju odnio kratki strip o Nasrudin hodži koji je uredništvo odlučilo odmah objaviti pa su braća – Walter kao crtač, a Norbert kao scenarist – nastavili objavljivati u Oku i ostali neraskidivo i umjetnički vezani. Sa 17 godina zajednički izdaju Veselog vandrokaša, jer su braća u međuvremenu, hodočasteći po zagrebačkim redakcijama, ovladali tiskarskom i cinkografskom tehnologijom.

Veseli vandrokaš je ukinut s dolaskom ustaških vlasti, Walter i Norbert su osuđeni na sitne poslove, a onda, nakon početnih problema sa cenzurom, 1943. počinje izlaziti tjednik Zabavnik u kojemu su braća postigli vrhunac svoje dotadašnje karijere – Walter je crtao, a Norbert smišljao duhovite i lepršave dijaloge i geg-anegdote. Daniel Rafaelić, marljivi skupljač bizarnih pojavnosti hrvatske filmske scene i autor knjige Kinematografija u NDH, zabilježit će kako je Walter, kao zaposlenik Državnog izvještajnog i promidžbenog ureda, bio jedan od autora izložbe Židovi što je otvorena u Umjetničkom paviljona prvog dana svibnja 1942., a kojom se Hrvate upozoravalo na židovsku opasnost i doslovno pozivalo na linč. Usporedo s izložbom snimljen je i jedanaestominutni film Kako se stvaraju izložbe/Kako je nastala protužidovska izložba kojeg Rafaelić ocijenjuje najmračnijim poglavljem hrvatske kinematografije uopće. Narator tog antisemitskog pamfleta, Neugebauera spominje poimence ocjenjujući kako nitko ne bi rekao da je on tako mlad, dok u filmu vidimo Waltera kako crta karikaturu tipičnog Židova stvarajući obrise nalik Disneyevim likovima.

Nova komunistička vlast se prema Neugebauerima – kao i prema zaposlenicima Hrvatskog slikopisa, primjerice, Marjanoviću i Miletiću – pokazala prilično milostiva, pa je Walter 1945. angažiran na stvaranju propagandnog animiranog filma Narod odlučuje – svi na izbore koji je nastao u produkciji Direkcije za film Narodne Republike Hrvatske kao poziv građanima na izbore za Ustavotvornu skupštinu u studenom 1945. Walter je, eto, svoj željeni poziv pretočio u promidžbu još jednog režima pa će se on i njegov brat vratiti stripu početkom pedesetih na stranicama Plavog vjesnika. No, nas zanima nešto drugo u čemu će braća sudjelovati, a događa se, također, početkom pedesetih.

Vrijeme je saniranja posljedica Rezolucije Informbiroa pa narodu valja dodatno pojasniti zašto je Titova Jugoslavija okrenula leđa majčici Rusiji. Taj su zadatak u amanet dobili satiričari okupljeni oko redakcije Kerempuha koju je vodio svestrani Fadil Hadžić. Prvo je 1950. Bogdan Maračić snimio Iz Dnevnika Kerempuha, a godinu poslije u režiji Milana Katića nastaje Tajna dvorca I.B. s ciljem ismijavanja sovjetskih pretenzija prema Jugoslaviji. Ishod tih nimalo suptilnih djela bio je porazan – Maračićev film odmah je zabranjen i izgubljen na šezdesetak godina, a Katićevo ostvarenje je nakon samo jedne projekcije povučeno. Sličnu sudbinu doživio je i dugometražni film nastao pod Kerempuhovim šinjelom – Ciguli Miguli Branka Marjanovića – gdje se autoironija u scenariju Jože Horvata nije svidjela komunističkim cenzorima pa je film dugo bio zabranjen.

Kao četvrto djelo Kerempuhove radionice na temu IB-a, snimljen je dvadesetominutni animirani film Veliki miting. Hadžić je okupio impresivnu ekipu u kojoj se, naravno, našlo mjesta za braću Neugebauer. Walter je potpisan kao glavni crtač i likovni režiser, a Norbert potpisuje sadržajnu režiju i gegove. Ideja za film djelo je Marka Tišlera, kamera i montaža Frane Vodopivca, a u brojnoj ekipi crtača faza potpisani su, između ostalih, Borivoj Dovniković i Ico Voljevica. Veliki miting počinje u Bukureštu (gdje je Rezolucija IB-a i donesena), u uredu IB-urednika Pavela Judina iza kojeg je vidljiva zemljopisna karta Jugoslavije preko koje stoji natpis čudovišna zemlja. Judin šalje svog poklisara u Albaniju kao bi podupro veliki miting žaba i komaraca na kojemu će se kreketati protiv Jugoslavije, a hvaliti Envera Hoxhu koji nije dopustio isušivanje Skadarskog jezera. Na povratku nesretnika oluja odvodi u Jugoslaviju, ubavu zemlju tvornica kojima upravljaju radnici, zemlju seljačkih zadruga, novih gradova i riječnih brana koje niču, udarnički raj Alije Sirotanovića i drugova... Kada poklisar ispriča Judinu što je vidio, IB-ovac poludi, odlučio napisati novinarsku patku koju, međutim, toliko napuše da jadnica eksplodira i uništi sve i svakoga oko sebe.

Crtež Velikog mitinga oponaša diznijevske uzore što je, uostalom, tada bilo i jedino logično, a i sam Walter je obožavao diznijevsku produkciju. S propagande strane sve je tu potpuno jasno, a kao bolji dio filma ističe se nekoliko gegova i scenarističkih dosjetki, poput spomenute novinarske patke. Kako god bilo, u Velikom mitingu Hrvati su dobili svoj prvi crtić koji se tada, uz oduševljenje masa, prikazivao na središnjem zagrebačkom Trgu. Kao zasebno djelo, taj film nema kreativni značaj, ali će nas on nezaustavljivo odvesti u nešto što će se lagano krčkati, a potom i skuhati, desetak godina poslije kada će zagrebačka škola crtanog filma snažno istupiti i na međunarodnu filmsku scenu pod bitno drukčijim, autorima okrenutim uvjetima. Tu se Walter Neugebauer i nije baš snašao, ugledno i vrijedno obrtništvo potpuno su prešli na umjetničku stranu pa će on krenuti u Njemačku, trbuhom za kruhom gdje će realizirati možda i svoje najbolje animirano djelo – 2008 Die Wahl des Praesidenten adaptacija je priče Franchise Isaaca Asimova, futuristički pogled na tada daleke američke izbore zasnovane na takozvanoj elektroničkoj animaciji. U stilskom smislu, Neugebauer je ispisao posvetu još jednim svojim uzorima – tandemu Hanna&Barbera. Što se Velikog mitinga tiče, organizatori Animafesta što upravo počinje uvrstili su ga u retrospektivu hrvatskih animiranih klasika koji su proslavili zagrebačku školu crtanog filma, bili nominirani ili osvojili Oskara. Potpuno ispravan izbor, ne u smislu naknadne pameti i revalorizacije, nego zbog istinitosti povijesnoga kontinuiteta.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a 

Ocijeni članak