Posljednji put sam tu


Jedna od dilema imigranata, ekspata ili pripadnika dijaspore jest i odnos prema konačnosti, točnije, način na koji vam se prišulja i preuzme vas konačnost. Tek kad je već kasno, shvatite da je zadnji put kad ste negdje bili to ujedno bio i zadnji put da ste tamo bili. To ''tamo'' može biti neko vrlo osobno, specifično mjesto, poput kuće vaše bake i djeda, ili može biti neko posve usputno mjesto, poput malog trgovačkog centra u 11. ulici.

Potonja kategorija može projicirati najčudnije osjećaje. Sjećanja su toliko prožeta takvim usputnim, ali iz nekog razloga značajnim mjestima, da ih nikada zapravo nećete zaboraviti. Te letimične postaje obično ostaju nedefinirane i maglovite, pa je svako prisjećanje na njih poput pokušaja da se na prvom jutarnjem svjetlu natrag dozove netom okončali, zapanjujući san. Što se više koncentrirate na detalje, to će oni brže ishlapjeti.

Trgovački centar

U posljednje vrijeme na pamet mi, svako toliko, padne maleni trgovački centar u Tulsi. Nemam pojma zašto. Kineski restoran. Meksička videoteka. Iz nekog razloga, čak dva mjesta s falafelima i ured lokalne vlasti - sve to uglavljeno tik uz tvornicu kolača i nasuprot moje srednje škole. Ne mogu shvatiti zašto se uopće prisjećam tog mjesta. Nema tu nikakve posebne priče. Fast food s falafelima imao je natpise o zabrani pušenja na arapskom, što je bilo veoma egzotično.

To je problem s dijasporskom nostalgijom - možete završiti tako da se sjećate i žudite za najglupljim stvarima i mjestima (da, znam da ne postoji američka dijaspora, ali, čekajte malo... čekajte... razmislite… predsjedniče Trump).

Naša posljednja večer

Protekla noć bila je posljednja u našem prvom stanu u Zagrebu. Živjeli smo tu gotovo pet godina. To je najdulje što sam ikad igdje živio, osim u kući u kojoj sam odrastao. U ovom stanu, naša kći transformirala se iz bebe u djevojčicu, u njemu sam bio doma dok sam se još navikavao na Zagreb i Hrvatsku. 
Jutros, tu sam posljednji put ustao u 4 ujutro kako bih napisao ovaj blog. I ovo je zadnji put da pišem za ovim pisaćim stolom (ipak je ovo Hrvatska i naš namještaj zapravo pripada stanodavcu). Za ovim stolom, na ovom stolcu, u ovom stanu, konačno sam postao pisac. Tu sam napisao svoju disertaciju, svoju prvu knjigu, tu sam, jedne dosadne studenačke večeri, počeo pisati blog koji je sve pokrenuo.

No ovaj put barem znam da je to zadnji put. Postoji nekakva konačnost koju nastojim uvažiti i cijeniti. Ujedno, kada napuštate neko mjesto, nikad ne znate što će vam nedostajati. Kao ono što vam je možda bilo odbojno kod bivšeg partnera ili partnerice, i niste shvatili da to zapravo volite sve dok ta osoba nije nestala iz vašeg života.

Erozija

Dakle, pitam se koja će mi to mala, naoko beznačajna stvar iz ovog stana ubuduće nedostajati? Zvuk kamiona pekare u 5 ujutro? Lavež pasa dok ih njihovi gazde šeću, po posljednji put tog dana, oko 23:30 sati (ustajem u 4 ujutro, ljudi!)? Škripa poda kad ugazite na točno određeno mjesto? Ili je to nešto još nezapaženo, nešto što će mi dopuzati u sjećanje i preplaviti ga novim, izgubljenim uspomenama.

Živeći u inozemstvu, shvatio sam da se pojam doma kao mjesta s vremenom gubi i da se dom u konačnici poistovjećuje s vremenom. A vrijeme je odličan ekvalizator. Vrijeme izgriza sve, dok ništa ne ostane, gotovo čak ni uvenule uspomene.

Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak