Osobe s invaliditetom - građani drugog reda

Znam da naslov zvuči grozno, ali je istinito. Svaki dan plaćam račune i vidim osnovicu PDV-a. Kad se zbroji sveukupno koliko na godinu platim PDV-a na sve račune, a svaki dan moraš kupiti kruh, mlijeko, otići u kazalište i muzej i kada se sve to zbroji, ona vidiš da svaki dan puniš državni budžet, a da te državni budžet smatra budalom, idiotom i da puniš nečije automobile, daješ za plaće raznih političara, stranaka i druge, a da od toga kao osoba s invaliditetom nemaš ništa.

Stanje je svakim danom sve gore. Nova vlada nije napravila ništa, od reformi je ostalo samo slovo R i dalje se nije krenulo. Dapače, uvest će se imovinski cenzus na zemlju, zrak i vodu tako da osobe s invaliditetom budu još manje vidljive u društvu i da nitko ne pita gdje su sve te silne osobe s invaliditetom.
Udrugama se ukida financiranje koje dosada imale, a bez civilnog društva i bez udruga, osobe s invaliditetom ne mogu znati gdje mogu ostvariti svoja prava.
Imamo tu još paradoksa – za djecu s teškoćama u razvoju i njihove roditelje. Oni će za koji dan izaći na ulicu jer nisu sva djeca jednaka ni po Ustavu, ni po zakonu, kako to izgleda po novoj vladi. Žao mi je roditelja djece s teškoćama u razvoju koji pokazuju da postoji veoma velik problem, a to je da im država uopće ne pomaže.

Socijalna služba ih šikanira, zdravstvo im naplaćuje lijekove, morat će ići u privatna zdravstvena osiguranja jer ako moraju svi, morat će i osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju. Nadam se da će se ministar zdravlja prvo napiti vode, pa tek onda shvatiti da ima jako veliku populaciju i invalida i djece s teškoćama u razvoju te njihovih roditelja. Pokazuje se da nema dovoljno sredstava za plaćanje zdravstvenih usluga koje trebaju osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju, a nisu krivi što imaju teškoće u životu za normalnim razvojem.

Isto tako bih volio da je gospođa ministrica, Bernardica, u skorije vrijeme, ako ne dođe do izbora, počne razgovarati s udrugama koje se brinu s osobama s invaliditetom. Jer one ne da su samo diskriminirane, nego su u štićenom zatvoru, ali bez narukvica i bez lisičina. A najviše mi je žao osoba s invaliditetom u malim mjestima, selima, otocima, jer ondje nisu samo odsječeni od svijeta, već i od civilizacije. To pokazuje koliko smo mi još daleko od Europe, ali dok mi dođemo do te Europe kakva je danas, Europska unija će, nažalost, propasti ko trula kruška.

A mi ćemo i dalje ostati u svojim filmovima oko ratova i svega ostaloga, a osobe s invaliditetom će ostati s niskim obrazovanjem, zapošljavanje osobe s invaliditetom nadalje će biti diskriminirano, a da i ne govorim o diskriminaciji prema ženama s invaliditetom.

Morali bismo napokon reći političarima, dosta diskriminacije osoba s invaliditetom. Oni su građani kao i svi drugi ljudi.

Toliko od Vašeg blogera. Ovaj vikend ne letim nikamo. U Zagrebu sam, ukopan u svom rovu i čekam demonstracije.

Vaš bloger,
Hrvoje Antonio Belamarić

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak